среда, 17. фебруар 2010.

Pariz, pripovedanje drugo


I, posle priče o najvećem usisivaču (ili crnoj rupi) u Srbiji, da se vratim na Pariz...

Stao sam prošli put kod Ajfelove kule... znači, posle Versaja smo smo otišli do kule. Može se ući na tri različite platforme, odnosno na tri različita nivoa. Mi smo, naravno, išli na najvišu, tj. na vrh. Nažalost, ispostavilo se da se vrh trenutno renovira, tako da od penjanja nije bilo ništa.

Citroenov salon automobila

Morali smo da se zadovoljimo drugom po redu platformom. Upali smo u lift, koji se inače kreće dijagonalno, i stigosmo gore. E, onda sam shvatio zašto Pariz zovu grad svetlosti, videvši prizor odatle... molim čitaoce da se ne uživaljvaju previše, jer uopšte nije bilo lepo kao u filmovima - bilo je baš hladno, a taaaakav vetar je duvao, da sam mislio da ću da se zamrznem u mestu... ipak, lepo beše... čak sam video i zagrljen par sa kutijicom u kojoj je prsten :) Енивеј, tu sam napravio foto-sešn pokušavajući da imam bar jednu normalnu sliku sa Ajfelove kule, ali nisam se baš usrećio po tom pitanju...

Jedan od polu-uspešnih pokušaja

Spust niz Ajfelov toranj

Vratili smo se svi u hostel, i rešili da se igramo Mafije. Mafija je društvena igra koju sam ja naučio još u srednjoj školi, i jako mi se još tada dopala... Vladimir je takođe znao kako se igra, pa smo ostale naučili da igraju sa nama. Počeli smo da igramo oko 10 uveče. Kako je vreme prolazilo, novi ljudi su dolazili i pridruživali se, tako da taman kada neko pomisli da završavamo, dođe nova grupa koja je maksimalno napaljena i hoće da se igra još. A poseban argument je bio to što je to veče bilo poslednje koje svi mi provodimo zajedno, pa kao da ga maksimalno produžimo. I tako i beše. Skoro smo do 4 ujutru igrali, a onda uspeli nekako da rasteramo devojke iz naše muške sobe (jer smo se igrali kod nas u sobi), pa odosmo na spavanje. Kako izgleda vrela indonežanska krv u sred ove igre (jer lik koji skače, Đohan, je odatle) možete videti ovde:


Vladimir: "Pa brateeee, znači brateee..." :)

Sledeći dan je, kao što sam i rekao, bio poslednji, treći. Za taj dan je bilo isplanirano da se nekolicina nas pridruži besplatnoj turi kroz grad. Besplatnu turu organizuje nekoliko mladih ljudi koji poznaju Pariz. Znači, masa turista se okupi na određenom mestu u gradu, vodiči nas podele, i pešice vode po gradu. Ništa se na plaća, ali na kraju može da se ostavi napojnica.

Mogu da kažem da je ova tura definitivno bio ubedljivo najbolji deo celog putovanja! Stvarno sam bio oduševljen! Vodič nam je bila izvesna Džen, Australijanka, koja u Francuskoj živi već godinu i po dana! Koliko je ta devojka zabavna! Koliko je interesantnih pričica iz istorije Pariza ispričala! Koliko sam se ja smejao od nje, pa to nije normalno!

Policajci na rolerima

U turi koja je trajala oko 3 sata prošli smo kraj Notr Dama, Luvra, preko pešačkog mosta gde je sniman "Seks i grad", Šamzelizea, itd... mnogo toga smo videli, a još više toga čuli. Recimo, Džen nam je rekla da kod spomenika koji predstavljaju čoveka na konju, može se utvrditi na osnovu toga kako konj stoji kako je jahač poginuo. Recimo, ako je konj podignut na zadnje dve noge, jahač je poginuo u borbi, ako je konj u kasu (znači jedna prednja i jedna zadnja podignuta), znači da je jahač ubijen, ali ne u ratu/borbi. Ako konj stoji mirno na sve četiri, znači da je jahač umro prirodnom smrću. I to se odnosi na oko 80% svih spomenika u Parizu! Stvarno to nisam znao!


Ispred ulaza u Luvr

Onda smo recimo bili ispred zgrade u kojoj su neke institucije za francuski jezik. Džen nam je tu objašnjavala koliko Francuzi vode računa o svom jeziku. Slatko sam se ismejao kada nam je pričala kako su tri meseca razmišljali da li da iPod postane u francuskom jeziku muško (sa članom "le") ili žensko (član "la"). Na kraju odlučiše da bude dečko :)

Sve u svemu stvaaarno sam uživao u turi maksimalno! I naravno da je na kraju iste nemoguće ne ostaviti makar 2-3 evra napojnice! A pošto je nas bilo oko četrdesetak, ni Džen nije loše prošla uopšte! Ali je zaslužila svaki cent!

Fantastična Džen

Detalj iz toaleta u hostelu

I to je bilo otprilike to što se tiče Pariza. Posle ture sam se još malo prošetao, otišao do hostela, i tamo malo odmorio, pa smo onda svi zajedno otišli na železničku. Ovaj put nikakvih problema nije bilo sa mojim pasošem - prošao sam začas, sa sve pečatom.

U povratku sam malo spavao, a malo čitao "Konstantinovo raskršće", knjigu koju toplo preporučujem inače.

Nigde bez knjige!

Na stanici, pri prolasku korz carinsku ili kakvu god kontrolu, sa kapom i kapuljačom preko sam izgledao dovoljno sumnjivo da me službenik zaustavi i pita odakle idem i gde sam se uputio. Srećom, nije bilo komplikacija, pa me je odmah pustio, čim sam mu odgovorio...

I tako, to je to. Lepo se provedoh u Parizu, ali tek poslednjeg dana, sa besplatnom turom - tek sam tada počeo da uživam. Nisam imao vremena da uđem u Luvr, kao i da vidim još ko zna koliko interesantnih stvari, ali dobro, i ovo je dobro, imajući u vidu da sam bio samo tri dana...

Od sledećeg posta opet se vraćam redovnim engleskim temama - bogami, dosta toga sam spremio, biće interesantno!
Ćao!

3 коментара:

Aleksandar Gavrilovic је рекао...

Ajd sad bez gledanja po netu da kazes kako stoje konji u centru Nisa i na trgu vojske :)

Unknown је рекао...

Drago mi je da si se lepo proveo u gradu svetlosti. Ukoliko opet dolaziš, najavi se, ja živim u Parizu a radim u RATP (gradsko saobraćajno).

Pozdrav od Saleta

Miloš Bošković је рекао...

@SerRedHeah:

Auu, nemam pojma! :D
Pretpostavljam da princip važi i kod nas, jer znam da su se naši kraljevi uvek ložili da prave svoje rezidencije i druge stvari u francuskom stilu... doduše, nisu oni sami sebi dizali bistu, pa da i ona bude u tom fazonu, ali valjda je taj vajar kasnije koristio iste principe... :D

@Mega

Hvala lepo na pozivu, ali nešto ne verujem da ću opet ići tamo u neko skorije vreme... ali hvala lepo još jednom! :)