среда, 1. април 2009.

Povratak i novi srpski pasoš


Zaboravio sam da dodam u "Solunu po tezama" da Grci ne pišu znak pitanja ovako ? nego ovako ; Jel ste znali to; :)

Iz Soluna sam došao isto onako kako sam i otišao - vozom. Cena karte - 17€. Putovao sam sa koleginicom sa kursa, Ruskinjom Tatijanom, koja je išla za Beograd, a upravo u trenucima dok ovo pišem, hvata avion iz Budimpešte za Madrid.

Na grčko-makedonskoj granici Grci su nas zadržali oko 15 minuta, isto toliko i Makedonci. Grčki graničari su u potpunosti ok. Makedonski su već drugačiji - malo su pogubljeni, ali su i oni ok, ne prave probleme. Kada kažem pogubljeni, mislim da kada vide ruski pasoš, zagledaju ga po 5 minuta, zbog toga što Rusima treba viza za Makedoniju, ali pošto Tatijana ima Šengen vizu, onda može da prođe bez problema. Ipak, Makedoncima je ta situacija uvek malo čudna, pa obavezno potroše malo više vremena na razgledanje pasoša...

A onda srpska granica... ali pre nego što dođem do nje, da spomenem situaciju na aerodromu Nikola Tesla. Valjda da bismo se predstavili u najboljem svetlu, na aerodromu imate ultra-kul policajce, jako kulturne i fine. Pečate za izlazak i ulazak u Srbiju vam udaraju mlade pripadnice SUP-a, super sređene i slatke. Ma milina! E, koliko je tamo milina, toliko je na našoj južnoj granici katastrofa!

Na našoj granici prvo ulazi čika policajac. Dajem mu pasoš, Tatijana isto. On razgleda moj, pa kaže, onako policajski - gordo, samouvereno i nadmeno:
- Miloše, da li znaš da, ako si duže od 60 (ili 90, ne sećam se tačno) dana van zemlje, moraš da odjaviš svoju boravišnu adresu u Srbiji?
- Nemam pojma, prvi put to čujem...
- Ali nepoznavanje zakona te ne oslobađa krivice.
- Razumem ja to, ali prošli put kada sam bio u inostranstvu na duže vreme, nisu mi pravili problema kada sam ulazio...
- Pa da, ima puno zakona koje ti ne poznaješ (šta je ovim hteo da kaže, nije mi jasno)... dođi u kancelariju za 10 minuta da uzmeš pasoše, i nemoj da zaboraviš pa da te tražimo!

I uze on lepo i Tatijanin i moj pasoš i ode... a obično samo udare pečat... ali, sumnjiv sam im bio...
Upada carinik, pita jel ima nešto da prijavimo. Ja kažem da nemamo, da smo mi studenti. On gleda u Tatijanu i kaže "a ti?" Ja odgovaram:
- Ona je iz Rusije.
- (mrtav ozbiljan) Pa ako je Rusije, jel to znači da ništa nije mogla da kupi u Solunu?
- (sa kiselim osmehom) Samo sam hteo da kažem da ne razume srpski...
- (i dalje mrtav ozbiljan) Ma dobro, šalim se ja...

Priznajem, nisam baš imao osećaja za njegov humor...
Izađosmo napolje, pokupismo pasoše... tu sa nama i neki Albanci čekaše svoje srpske pasoše, a policajac koji je delio iste namuči se da im pročita imena... komedija...

I tako, sa takvim graničarima mi dočekujemo strance...

Drugi deo posta posvećujem vađenju novog pasoša. Rešio i ja da se modernizujem. Pošto u Španiji dobijamo boravišnu dozvolu na godinu dana, što se dobija u vidu kartice, koja je možda vezana za pasoš, rešio sam da izvučem novi, da ne bih imao problema. Odem prvo lepo na sajt MUP-a Srbije, da vidim šta mi treba od dokumenata. I ne ispade toliko strašno - stari pasoš, lična karta, uplate od ukupno 2200 dinara i izvod iz matične knjige rođenih. Super!

Odem ja lepu o ponedeljak u 14:00; rekoše mi da primaju zahteve od 8 ujutru do 8 uveče. Znao sam da ću da čekam malo više, spremio sam se, i to ne samo mentalno - 8gb muzike na mobilnom, dnevno izdanje Politike u rancu...

Ispred mene desetak ljudi... ništa, otvorim ja Politiku, uključim muziku, počnem... na neko vreme ljudi u redu se menjaju - stoji žena, pa posle nekog vremena je zameni muž recimo; ja sam stojim... prođe sat vremena, ja pročitao celu Politiku... slučajno vidim drugara, došao da proveri šta treba za novi pasoš. "Aj, molim te, kupi mi PC Press, ćumrem od dosade!". Donese on meni PC Press, i lakše mi beše...

Prođe još sat vremena, ja skoro završio i sa PC Press-om... zove me drugi drugar... "Gde si?" "Evo me, čekam u MUP-u za pasoš. Aj dođi!" "Aj dolazim!" Dođe on, popričasmo malo... "Pa ostani još bre!" "Ma gde da ostajem, jel osećaš ti koliko je ovde zagušljivo, sve se znojim!" "E pa, ja tako već dva sata, druže! Aj mi bar kupi vodu ako neće ostaješ!" I kupi on meni vodu, da ne dehidriram u onom redu... ma nije mi problem što čekam, nego što sam kao u sendviču priklješten između ljudi, a oni greju...

I tu već oko pola 6 počnem i ja da kriziram - ne mogu više da stojim, ali najteže mi što mi dosadno, nema šta da čitam... a znao sam da je lepo trebalo da ponesem "Vreme smrti IV" i da budem miran za ceo dan... baterija na mobilnom mi pri kraju... pozovem ja lepo ćaleta, i kažem mu: "molim te, dolazi, pomaži, ja više da stojim ne mogu!"

Posle pola sata stiže meni bekap i odmorim malo... u sedam uveče izlazi žena i kaže: "Još petoro mogu, ostali neka dođu neki drugi dan." A ja - šesti.

Šta ću - bar sam pročitao novine i jedan časopis i istrenirao malo čekanje... a baš ispalo bezveze... ništa, ako ne može ovako bez veze, odlučismo da probamo sa...

Sutra ujutru u 20 do 7, sat i 20 minuta pre otvaranja šaltera, pojavismo se mi tamo. Ispred mene već osmoro! Prvi došao u 5 ujutru! "Uvešću ja tebe preko reda, ne sekiraj se", kaže meni konekcija. "Nemojte molim vas, mnogo će mi biti neprijatno ako me vide ljudi kako idem ispred njih! Juče tako policajac uveo neku ženu, i posle se svi izdrali na njega!" "E pa onda", kaže konekcija, "dođi ti oko 9 uveče, sat vremena posle kraja radnog vremena, pa ćemo tada!"

Dođem ja u 9 uveče, kad ima šta da vidim - čeka se u red i preko konekcije! Ipak, ovaj put je bilo mnogo brže - za 10 minuta sam ušao o počeo da iznosim dokumenta.
- Pasoš, ok, lična karta, u redu, izvod, tu je, uplatnice tu su... državljanstvo?
- Pa ne treba državljanstvo!
- Ali treba, siiinee!
- Ali na internetu piše da treba samo ako prvi put vadim putnu ispravu, a ovo mi je treća!
- Za prvi biometrijski pasoš ti treba, a za svaki sledeći ti ne treba! Ali to su Beograđani napisali tako, jer, oni su, jel'te, pametniji i pismeniji od nas! I eto kako su ga napisali! Nisi jedini koji je došao bez državljanstva... ok, ajde da te slikamo...


Stiže u utorak

Gledam ja u Canona od 10 megapiksela, gleda on u mene... dadoh posle otiske prstiju, pa se potpisah na digitalni potpisnik...
- Daj mi sad neki dokaz o hitnosti na srpskom.
- Pa nemam, studiram u inostranstvu, ništa mi nije na srpskom.
- Pa šta imaš?
- Pa imam na engleskom, na španskom, na grčkom... a jel ja sad to mora prevodim kod sudskog tumača?
- Pa mora sine...
- Ali moj drug vam je samo dao svoju nemačku vizu i nije bilo problema.
- Ali kod tebe ne piše da je viza nekog posebnog tipa.
- Pa evo, piše "estudies", to znači studentska (ovo sam lupio, nemam pojma šta znači).
- Dobro, ajde to ću da ti uzmem kao dokaz.
- Odlično.
- Onda sine, dođi sutra i donesi državljanstvo, pa će valjda sve biti u redu...

Konačno dođoh narednog dana, odnosno juče, donesoh državljanstvo da ga skeniraju, i to beše to... narednog utorka, bože zdravlje, dobijam novi srpski pasoš!

I tako... razvijenost države sada mogu da merim ne samo javnim toaletima, već i efikasnosću njene administracije, a kada te naša administracija proguta, sažvaće fino i na kraju ispljune, šta drugo da misliš sem da ćemo još dosta da se patimo dok ne budemo mogli bez ponižavanja da završavamo ovakve poslove... nažalost tako je... drago mi je samo što se ni malo nisam nervirao jer sam znao šta me čeka...

Za kraj obavezno pročitajte još jednu sličnu priču... nasmejaćete se do suza!

1 коментар:

Unknown је рекао...

hahahahahahahhaha!!!!majko mila :)