недеља, 28. фебруар 2010.

Blic odmor


Još jedan putopis će biti u ovom postu, ali muka mi je više da hronološki prelazim gde sam bio i šta sam radio, tako da ću ovaj put probati malo drugačiji pristup.

Još pre mesec dana sam odlučio da sebi dodelim odmor, koji je počeo 18. februara, a završava se upravo danas. Za tih deset dana sam uspeo da stignem do Niša preko Sofije, posle nedelju dana da uhvatim voz za Solun, a onda, dva dana kasnije da iz Soluna stignem u Reding, naravno preko Londona. Putovanje još nije završeno, jer sam trenutno u vozu, negde između Gatvik aerodroma i Redinga.

Deo odmora u Nišu ću da preskočim, i prelazim odmah na Solun. Tamo sam išao kod gospode Mateje i Luke, naravno. Kao, da se vidimo malo, ali i provedemo.

Prva asocijacija na reč "Grčka" ovih dana je nesumnjivo "kriza". U vezi sa tim, citiraću deo članka iz Politike, na dan četvrtak, 25. februar:"Premijer Papandreu i pored sveg nezadovoljstva nacije zna da nema drugog puta sem povećanja PDV-a sa 19 na 21 posto, što će doneti priliv od 2 milijarde evra... Zatim, povećanje poreza na energente na čemu bi se prikupila još milijarda... Povećanjem poreza na luksuznu robu, skupe automobile, bankarske ekstraprofite obezbedila bi značajna novčana sredstva. Zatim sledi kresanje plata za 10 odsto državnom sektoru i celih dvadeset procenata onima koji imaju ekstravisoka primanja. Brisel konstantno preti zavođenjem discipline i kažnjavanjem Atine koja je spremna na saradnju ali nikako ne i na - tutorstvo..."

Dodato Decembra 2010: "... buđelar prazan se zbrčka
propao sam ki Grčka!"

Znači, pritegla kriza, situacija ozbiljna... i stvarno, na svakom koraku je zabrinutost Grka uočljiva. Eto recimo, u Solunu, na jednoj prometnoj ulici kraj mora, sa beskrajnim redom kafića... kafići puni, ne može mesto da se nađe, cigarete se puše, kafice se piju, uživa se na suncu, znači baaaš krizna situacija... jedino je možda malo veća kriza gomili Afrikanaca koji obilaze sve te kafiće pokušavajući da prodaju po neki CD sa filmom, falš sat, ili nešto treće... pomislim: "Pa ako je njima ovako u kriznim vremenima, kako li im je kada nije kriza?!?"

Inače, na ulazu u hrvatsko-srpski stan dočekale su me ove poruke:

Bolje vas našao, drugari! :)

Kao što sam već spomenuo i na Fejsu, Luka je uložio natčovečni napor da izrazi svoje misli na tuđem pismu (prvi i poslednji papir, srednji napisao Mateja), i mogu reći da je prilično dobro ispalo! :)

Za dva dana sam dva puta bio na kafi u kafiću. Iako standardno ne volim tako da kafenišem (brzo se unervozim i ne drži me mesto), ovaj put mi je bilo sasvim fino, a posebno drugi, kada smo uživali u fantastičnom zalasku sunca, a sve to na samoj obali mora... uhhh...

Klabing takođe nije zakazao, štaviše, ispalo je fantaaaastično! Upali smo u klub u 02:30 ujutru. Klub poluprazan. Pomislim ja "more ipak ih stigla kriza". Ali slabije. Napuni se do kraja mesto tek u 4 ujutru! A di-džej kako ga je pržio, ufff... beše to neki fanki-haus rekao bih - nema saksofona, nema napaljenih crnaca koji repuju, saaamo čist haus! Milina!

Jutros ustanem, opet sunce, opet fantastično vreme! Ne mogu bre, osmeh sa lica da skinem! Toooliko mi je bilo drago što sam došao! A i lep onaj Solun! Mislim, sad mi stvarno lep, iako sam ga onomad baš mrzeo... a to sunce mi toliko udarilo u glavu da sam se u jednom trenutku zapitao šta ja to u stvari tražim u tmurnoj i kišovitoj Engleskoj???

Ja odoh, a Lukini drugovi neki dođoše. Srećom, Mateja me je na vreme upozorio o nadolazećoj opasnosti, i to u formi šifrovane poruke (nečitljive od strane zlih Hrvata) koja glasi ovako:

Upozorio me na vreme...

Pozdrav iz sumornog Redinga (sve je sumorno posle Soluna :( )!!!

P. S. Drugari, hvala vam lepo na gostoprimstvu! Za Madrid isto planirajte neki veći stan da iznajmite, jer ja opet dolazim! :D :**

среда, 17. фебруар 2010.

Pariz, pripovedanje drugo


I, posle priče o najvećem usisivaču (ili crnoj rupi) u Srbiji, da se vratim na Pariz...

Stao sam prošli put kod Ajfelove kule... znači, posle Versaja smo smo otišli do kule. Može se ući na tri različite platforme, odnosno na tri različita nivoa. Mi smo, naravno, išli na najvišu, tj. na vrh. Nažalost, ispostavilo se da se vrh trenutno renovira, tako da od penjanja nije bilo ništa.

Citroenov salon automobila

Morali smo da se zadovoljimo drugom po redu platformom. Upali smo u lift, koji se inače kreće dijagonalno, i stigosmo gore. E, onda sam shvatio zašto Pariz zovu grad svetlosti, videvši prizor odatle... molim čitaoce da se ne uživaljvaju previše, jer uopšte nije bilo lepo kao u filmovima - bilo je baš hladno, a taaaakav vetar je duvao, da sam mislio da ću da se zamrznem u mestu... ipak, lepo beše... čak sam video i zagrljen par sa kutijicom u kojoj je prsten :) Енивеј, tu sam napravio foto-sešn pokušavajući da imam bar jednu normalnu sliku sa Ajfelove kule, ali nisam se baš usrećio po tom pitanju...

Jedan od polu-uspešnih pokušaja

Spust niz Ajfelov toranj

Vratili smo se svi u hostel, i rešili da se igramo Mafije. Mafija je društvena igra koju sam ja naučio još u srednjoj školi, i jako mi se još tada dopala... Vladimir je takođe znao kako se igra, pa smo ostale naučili da igraju sa nama. Počeli smo da igramo oko 10 uveče. Kako je vreme prolazilo, novi ljudi su dolazili i pridruživali se, tako da taman kada neko pomisli da završavamo, dođe nova grupa koja je maksimalno napaljena i hoće da se igra još. A poseban argument je bio to što je to veče bilo poslednje koje svi mi provodimo zajedno, pa kao da ga maksimalno produžimo. I tako i beše. Skoro smo do 4 ujutru igrali, a onda uspeli nekako da rasteramo devojke iz naše muške sobe (jer smo se igrali kod nas u sobi), pa odosmo na spavanje. Kako izgleda vrela indonežanska krv u sred ove igre (jer lik koji skače, Đohan, je odatle) možete videti ovde:


Vladimir: "Pa brateeee, znači brateee..." :)

Sledeći dan je, kao što sam i rekao, bio poslednji, treći. Za taj dan je bilo isplanirano da se nekolicina nas pridruži besplatnoj turi kroz grad. Besplatnu turu organizuje nekoliko mladih ljudi koji poznaju Pariz. Znači, masa turista se okupi na određenom mestu u gradu, vodiči nas podele, i pešice vode po gradu. Ništa se na plaća, ali na kraju može da se ostavi napojnica.

Mogu da kažem da je ova tura definitivno bio ubedljivo najbolji deo celog putovanja! Stvarno sam bio oduševljen! Vodič nam je bila izvesna Džen, Australijanka, koja u Francuskoj živi već godinu i po dana! Koliko je ta devojka zabavna! Koliko je interesantnih pričica iz istorije Pariza ispričala! Koliko sam se ja smejao od nje, pa to nije normalno!

Policajci na rolerima

U turi koja je trajala oko 3 sata prošli smo kraj Notr Dama, Luvra, preko pešačkog mosta gde je sniman "Seks i grad", Šamzelizea, itd... mnogo toga smo videli, a još više toga čuli. Recimo, Džen nam je rekla da kod spomenika koji predstavljaju čoveka na konju, može se utvrditi na osnovu toga kako konj stoji kako je jahač poginuo. Recimo, ako je konj podignut na zadnje dve noge, jahač je poginuo u borbi, ako je konj u kasu (znači jedna prednja i jedna zadnja podignuta), znači da je jahač ubijen, ali ne u ratu/borbi. Ako konj stoji mirno na sve četiri, znači da je jahač umro prirodnom smrću. I to se odnosi na oko 80% svih spomenika u Parizu! Stvarno to nisam znao!


Ispred ulaza u Luvr

Onda smo recimo bili ispred zgrade u kojoj su neke institucije za francuski jezik. Džen nam je tu objašnjavala koliko Francuzi vode računa o svom jeziku. Slatko sam se ismejao kada nam je pričala kako su tri meseca razmišljali da li da iPod postane u francuskom jeziku muško (sa članom "le") ili žensko (član "la"). Na kraju odlučiše da bude dečko :)

Sve u svemu stvaaarno sam uživao u turi maksimalno! I naravno da je na kraju iste nemoguće ne ostaviti makar 2-3 evra napojnice! A pošto je nas bilo oko četrdesetak, ni Džen nije loše prošla uopšte! Ali je zaslužila svaki cent!

Fantastična Džen

Detalj iz toaleta u hostelu

I to je bilo otprilike to što se tiče Pariza. Posle ture sam se još malo prošetao, otišao do hostela, i tamo malo odmorio, pa smo onda svi zajedno otišli na železničku. Ovaj put nikakvih problema nije bilo sa mojim pasošem - prošao sam začas, sa sve pečatom.

U povratku sam malo spavao, a malo čitao "Konstantinovo raskršće", knjigu koju toplo preporučujem inače.

Nigde bez knjige!

Na stanici, pri prolasku korz carinsku ili kakvu god kontrolu, sa kapom i kapuljačom preko sam izgledao dovoljno sumnjivo da me službenik zaustavi i pita odakle idem i gde sam se uputio. Srećom, nije bilo komplikacija, pa me je odmah pustio, čim sam mu odgovorio...

I tako, to je to. Lepo se provedoh u Parizu, ali tek poslednjeg dana, sa besplatnom turom - tek sam tada počeo da uživam. Nisam imao vremena da uđem u Luvr, kao i da vidim još ko zna koliko interesantnih stvari, ali dobro, i ovo je dobro, imajući u vidu da sam bio samo tri dana...

Od sledećeg posta opet se vraćam redovnim engleskim temama - bogami, dosta toga sam spremio, biće interesantno!
Ćao!

уторак, 9. фебруар 2010.

Niš - Poslednja rupa na svirali


Bio sam jula u Novom Sadu, na Exit-u. Stigli smo autobusom, a onda uhvatili taksi do stana gde smo bili smešteni.
Pita nas taksista odakle smo. Mi kažemo iz Niša. I počne on svoj monolog:
"Baš sam pre nedelju dana vozio neke klijente do Niša, a jako dugo nisam bio tamo... i, mogu da vam kažem da je Niš u odnosnu na Novi Sad (kraća pauza)... pa, baš zaostao. Pa samo kada sam video nivo čistoće u gradu, pa kakve se zgrade i nadogradnje tamo rade... ono je strašno..."

Slušam ga, a srce mi se steže. Nisam ljut, jer sve što priča je istina, slažem se. Dovoljno mi je bilo 10 minuta vožnje taksijem po Novom Sadu, pa da i meni bude sasvim jasno gde smo i šta smo mi dole...

Eto, to je Niš, nekada rame uz rame sa Novim Sadom, a sada šezdeset i neki po proseku plata, a definitivno poslednja rupa na svirali u zemlji Srbiji.

I nekako sam zaboravio celu tu priču, i nisam ni previše razmišljao o tome. Međutim, danas sam, na putu do teretane, slušao Peščanik od 18. decembra 2009. Jedan od gostiju je bio hrvatski profesor političke filozofije, Žarko Puhovski. U nastavku sledi audio isečak iz Peščanika, pa onda i transkript istog dela:


A sad, opća slika. Ja sam zadnjih petnaestak godina prosečno pet puta godišnje u Srbiji, mogao sam relativno dobro gledati kako stoje stvari. Meni se čini da je glavni problem sa kojim će se Srbija susresti kod evropskog integriranja kancerozna tvorba koja se zove Beograd. Beograd je pojeo Srbiju. Kada odete 100 kilometara jugoistočno od Beograda, vi ste dalje od Beograda nego što je Beograd daleko od Njujorka. Bio sam prije dvije godine u situaciji da me zaustavi policija na putu prema Bugarskoj, jer sam navodno prebrzo vozio i odveli su me u policijsku stanicu u, to se zove, Brza Palanka. I tamo su još imali one stare Remington mašine na dva kata, po kojima su s dva prsta lupali, doslovce je sa stropa curila voda od kiše. Imali su dva ili tri stojadina dvadesetak godina stara, svi su bili raskopčani, svi su ostavili remene sa pištoljima na naslonima stolica, koje sam ja mogao uzeti da mi je bilo do sukoba. I to je doslovce izgledalo kao žandarmerijska stanica koju opisuje Branislav Nušić. To je 250 kilometara od Beograda. A da ne govorim stvari koje se događaju sad u Boru. Vi imate deset posto Srbije bez vode ne znam koliko dana, a to u novinama dobije tri retka na šestoj stranici. I to su stvari koje pokazuju da ti ljudi dobivaju jasnu poruku - vi nam niste važni. I u Hrvatskoj je teško to što je Zagreb posisao dobar dio Hrvatske. Međutim, u Hrvatskoj imamo dvije prednosti. Imamo autoputeve koji su povezali i olakšali kontakt, tako da ljudi ne moraju se preseljavati i drugo, imamo ovu dalmatinsku, istarsku tradiciju urbanu, koja se opire tome. U Srbiji je problem u tomu što se Niš ne može subjektivirati kao urbana celina. On ne može igrati funkciju broja dva, kao što je Split spram Zagreba bio u opreci.

Dakle, po mom sudu, najveći problem jest kancerozno narastanje Beograda, ne samo po broju stanovnika, to je posebno pitanje, nego po tomu što se sve nalazi u Beogradu. Drugo, što se dio istočne Srbije potpuno proletarizirao, kao što se događalo nekad sa djelovima Velike Britanije u šezdesetim godinama, koji su bili potpuno proletarizirani, i što se komunikacije i dalje drže u katastrofalnom stanju. Srbija je, koliko znam, barem dva puta dobila novce za izgradnju auto puta do makedonske granice i do bugarske granice, nešto manje i za Olimpijadu, a još uvjek imate Grdeličku klisuru gdje su prošle godine malo ošminkali puteve, ali to nije to.

Da se o vlakovima ili vozovima uopće ne govori, zaista morate imati veliku hrabrost ući u to. Da se ne govori o tomu da je Srbija još jedina evropska država u kojoj se još uvjek u javnim autobusima puši u međugradskom prometu i to se smatra pravom šofera. Beograd može sutra ući u Evropsku uniju i naravno, Vojvodina dobrim djelom može ući u Evropsku uniju. Šta je onda sa onim što se zvalo uža Srbija? To je onda nešto što je potpuno stavljeno na milost i nemilost ne znam koga.

Opet sam se setio svega, i opet me je stigao isti osećaj.
A svaki dan iste priče o decentralizaciji, regionalizaciji, administrativnim regionima, i ne znam čemu još... a suština je da su rezultati konstantno nikakvi, nema nikakvog boljitka... recimo, pre nekoliko godina Dinkić spominjao neke opasno velike subvencije za svako radno mesto u južnoj Srbiji. Pa jel su pohrlili investitori kod nas? Nisu.

Zaista smo poslednja rupa na svirali. Pa i Kragujevac ima veći budžet od nas. I zavidim im, jer su uspeli bukvalno da iskukaju bolji status od nas. Da, upravo ta reč, iskukaju. Ko nam je kriv što mi nismo izlazili na ulice i štrajkovali, kao radnici Zastave?? A onda im je došao Fiat. A kako je došao? Tako što je Vlada Republike Srbije iz budžeta (znači od para svih poreskih obveznika Srbije) platila sve što je trebalo da se plati! Italijani kažu "da izgradite infrastrukturu", Dinkić kaže "Važi!", Italijani kažu "da preuzmete sve radnike koji nama ne trebaju, pa im vi dajte plate ili šta god", Dinkić kaže "Važi", i još na kraju se uvede subvencionisanje za kupovinu Fiatovih vozila, i sve to iz budžeta Srbije. Pa što malo od toga niste nama dali!?!? Da dovedemo Philips, ili Sony??? Ah, da - jer smo poslednja rupa na svirali.

U znak protesta, postave tablu sa natpisom "Južna Srbija". To do naše proevropske medijske kuće, B92, stigne, u formi kratke vesti, čisto da se spomene, i ne dođe ni do glavne stranice sa vestima! Toliko njih briga za dole neka gladna usta... Beograd i Novi Sad, to je Srbija, kakav Niš, to je palanka!

Pre neki dan bio tekst na B92 o Beogradu kao socijalnoj bombi. Kažu, ako se ovako nastavi, svi će preći da žive u Beograd. U vezi sa tim, ja predlažem dva potencijalna rešenja:

1. Da se uvede Beogradski zid (na principu Šengenskog zida), i da svako ko hoće da boravi ili radi u Begradu, a potiče iz ostatka Srbije, mora da izvadi vizu za Beograd. Lepo će da spreči dalje povećanje populacije, i eto rešenja!
2. Da se političari konačno osveste i urade nešto što će stvarno doneti boljitak! Baš me briga da li ćemo biti južna autonomna pokrajina, istočna administrativna regija, južni deo beogradskog pašaluka, ili zapadna Bugarska, dajte samo da bude bolje! Da počne neko i kod nas industriju da gradi! A, ako ne umeju, hvala lepo, doviđenja, ostavka!

Pošto se milion puta pokazalo da nema vajde od političara, možda i nije tako loša ova prva ideja - mislim da bi to Dačić u rekordno kratkom roku uveo... jedino možda može EU da nas spasi, ne zato što je to EU, nego zato što samo oni mogu da naše političare nateraju, principom štapa i šargarepe, da nešto pozitivno urade za našu zemlju.

I da naglasim, da me niko ne shvati pogrešno - nisu Beograđani krivi, kriva je vlast. Nemam ništa protiv Beograđana, ali imam protiv sistema. I dok se tu nešto ne promeni, Beograd će i dalje da raste na račun ostatka Srbije, a mi ćemo sve dublje i dublje da tonemo u palanačku učmalost.

четвртак, 4. фебруар 2010.

Pariz, pripovedanje prvo


Mislio sam da sutra napišem ovaj post a da sada radim diplomski, međutim desilo se to da ne mogu da se povežem sa računarom na univerzitetu koji mi je potreban za rad, tako da od toga nema ništa. Zato, o Parizu ću ipak danas!

Pre nego što krenem na suštinu, da kažem da su mi ovi putopisni ili kvazi-putopisni postovi najteži za pisanje. Skoro uvek kompletno izgubim koncepciju, i post mi ispadne gomila nabacanih rečenica. Tako da, jako je moguće da će ovaj post da sledi isti princip... :S

Ideja celog puta u Pariz je bila da se, kao što sam spomenuo u prethodnom postu, svi skupimo na jednom mestu, poslednji put pred diplomiranje. Ja sam predložio da ne idemo avionom, već vozom, baš zato što skoro niko od nas nije putovao Eurostar-om do sada.

Za sada bez kašnjenja

Pošto pasoška kontrola ne može da se obavlja ispod sredine Lamanša, ona se odvija na polaznoj stanici. Znači, kao na aerodromu, uključujući i proveru prtljaga sa sve skenerima. U našem slučaju, radi se o međunarodnoj železničkoj stanici St. Pancras. I ovaj put sam se začudio kako nema engleske pasoške kontrole - naime, obično kada izlaziš iz neke zemlje, prvo ti gledaju pasoš graničari zemlje koju napuštaš, pa onda one u koju ulaziš. E pa ovde to nije slučaj. Jedino je tu bila francuska kontrola, Engleza ni za lek!

I rešio ja da vidim da li nam stvarno ukinuli vize! Ko će ga zna, možda je sve to deo propagande!
Tras, lupim ja pasošem o onaj pult graničarski (opet, malo ga romaniziram), uzme onaj Francuz pasoš... lele, pa kad poče da ga okreće, razgleda, lista, rotira... ma kao da čovek prvi put vidi pasoš! Prođoše 2 puna minuta, on se i dalje zabavlja mojim pasošem, kao da nema pojma čiji je pasoš uopšte (a možda i nije znao - ipak je na koricama ćirilica). Kaže on meni "A šengen viza?" Naravno, otpozdravim mu ja puna srca: "Ne treba nam, ukinuli nam sredinom decembra!" Ovaj mi samo napravi kiseli osmeh u fazonu "ma da, sigurno", i nastavi da se zabavlja pasošem, da gleda sve pečate zemalja u kojima sam bio, itd... A Snežana, Makedonka iza mene, dovikuje mi: "Ma daj mu bre boravišnu dozvolu, i završi posao!" Ali ne, hoću bre, po prvi put samo sa pasošem da uđem u Šengen! Merak mi! A mogao bih da mu dam samo još tu karticu i da me momentalno pusti, ali ne! Bije srce u junačkoga srpskog sina, tuđinca u oči pravo gleda, da ga opet Šengen zeza ne da!

Dok Snežana objašnjava ženi iza sebe zašto ceo red već celih 5 minuta čeka zbog mene ("Znate, njima su ukinuli vize skoro, pa graničari još uvek ne znaju da njemu ne treba viza za Francusku"), graničar francuski lista spisak zemalja čiji građani mogu ući u Šengen, Srbiju ne nalazi na spisku, okreće broj telefona, i konačno dobija zeleno svetlo da me pusti! Tooooo!!! Prošao sam!!! Prolazim, dižem ruke u Roki fazonu, i svi počinju da mi čestitaju! :D

Da, toliko mi je bilo dosadno,
da sam napravio ovu sliku u Fotošopu

Ukrcasmo se mi lepo u Eurostar... voz ko voz - manje više klasičan, naravno bez kupea (to nigde van Srbije nisam video), nego kao u autobusu... utičnice za struju na zidu... ali, pošto je ovo linija između UK i Francuske, a Englezi imaju drugačije utičnice, pola utičnica su engleske, a druga polovna evropske!


"Ne možemo brže! Jurimo 290!"

Krenemo mi polako za Pariz... dobro, to polako je najveći deo vremena bilo oko 290-295 km/h, i mogu svečano da potvrdim da moje telo može da izdrži tu brzinu (pošto se nikad do sada na zemlji nisam vozio toliko brzo)! :) E sad, ta brzina se ne primećuje previše u vagonu, nema cimanja, nema vibracija previše, sve ide glatko, a tome doprinosi i jako umereno usporavanje i ubrzavanje, što je moj dobar drug Anđelko lepo primetio u mom prethodnom postu, a o čemu ja nisam previše razmišljao...

Redovne spavalice

Što se tiče Lamanša, nemam šta posebno reći u vezi sa tim. Tunel k'o tunel, samo malo duži. Odjednom mrak, tako jedno 20-25 minuta, i eto smo u Francuskoj!

Inače, dok smo bili u Engleskoj, sva zvučna obaveštenja su išla prvo na engleskom, pa onda na francuskom. Čim smo stupili na francusko tle, mesta su zamenjena, pa sve prvo ide na francuskom, pa tek onda na engleskom!

Posle oko 2 sata i 20 minuta vožnje, i oko 400 km pređenog puta, stigosmo u Pariz. Dok smo išli prema metro stanici, razmišljao sam kako sam ja lepo 400 km puta između Niša i Soluna prelazio za 2 sata i... ne ne, za 11 sati! Eh, nema mesta pesimizmu, naš Mrka samo što nije ugovorio sa braćom Rusima rekonstrukciju pruga za brzine od celih 160 km/h, i to pre roka (u Mrkinom stilu, naravno)!

Nego, da pustim ja druga Mrkonjića, da se vratim na Pariz (eto, već sam pokvario koncepciju)... u metrou smo odmah imali malo ozbiljniji peh - na stanici na kojoj je trebalo da siđemo, svi smo sišli sem Nigerijke Bumni, koja nije mogla da nađe svoju torbu u metrou! Po svemu sudeći, neko je uspeo da joj istu iznese u trenucima njene nepažnje... znači, sve je počelo loše, doduše samo za nju, ne za sve nas, ali je ipak pokvarilo prvi utisak... negativnom utisku je kod mene doprinela i slika gomile ljudi koji preskaču pultove za ulazak u metro stanice - nemaju karte i ili preskaču pultove, ili ulaze na vrata na koja se obično izlazi...

Енивеј, to veče smo uspeli prvo da se ispred Luvra nađemo sa "Špancima", a onda smo svi zajedno otišli, naravno, a gde drugde nego do Ajfelove kule :) Tamo smo odradili jedan kvalitetan фото сешн, a onda otišli na vožnju brodom na Seni. Mora da priznam da nisam baš bio u nekom raspoloženju, jer je bilo poprilično hladno, a moji prsti na nogama su nisu baš najbolje snašli po pitanju održavanja telesne temperature...

Jeeeeeej!!!

Smestili smo se u hostelu St. Cristopher, koji je zapravo lanac hostela (ima ih ukupno 10, pretežno u severo-zapadu Evrope). Ovde je cena noćenja bila ja mislim oko 20€ što je relativno skupo za hostel, ali mora da priznam da je vredelo - hostel je stvarno odlično opremljen!

Čak se i cakli

I da ga ne tupim dalje hostelom, nego da pređem na naredni dan... išli smo prvo do Versaja, da vidimo i to čudo. Prvi put sam se tada vozio vozom na dva sprata. Opet voz sasvim običan, nikakav fenseraj, samo je na dva sprata. Vreme odvratno... duva vetar, kiša povremeno pada... dobra stvar u Versaju je što je cena karta preko 10€, ali je za građane EU mlađe od 26 godina ulaz besplatan. Da, da, znam - mi nismo građani EU, ali, imamo boravišne dozvole, što nas računa u stanovnike Evropske nam Unije! I uđosmo za dž!

Voz k'o voz, samo
dabldeker :)

Bogato, bogato...

Versaj, k'o Versaj... sve se cakli, šljašti, ludilo mozga... nisam bio previše impresioniran, jer sam već video dvorac Vindzor, koji je manje-više u istom fazonu, tako da je ovo samo bila varijacija na istu temu...

Ipak, ono što me jeste impresioniralo jeste vrt, ili versajski park... auuu, koliko je ono veliko! Na mapi koju sam dobio, dvorac je toooliko mali, da bi na ostatku slike mogao da stane ceo park! Evo, sad sam pogledao na mapi, i veličina parka je otprilike 3 km x 2.5 km!!! Znači, oooogromno!

Kraj tog bazena u daljini
nije i kraj parka ;)

Izmajali smo se podosta po tom parku, u sred tog majanja nas je uhvatio opasan pljusak, fino smo pokisli, pogubili pola grupe, pa je ta šačica nepogubljenih, uključujući i mene, sela na isti onaj voz kojim je došla, i uputila se ka Ajfelovoj kuli još jednom, ali ovaj put sa ciljem da se popnemo na vrh.

Iiiii... toliko za sada, pošto sam pokrio dan i po našeg putešestvija, i ostaje mi još dan i po za naredni post... slike se mogu videti ovde inače.
A konekcije za udaljeni računar i dalje nema, tako da nema ništa ni od rada na diplomskom, bar za večeras... :S
Ću programiram, al' slabije... :(
Pozdrav!