уторак, 30. септембар 2008.

Redinže, ja dođoh!


Ja stigao nekako! Šalim se, stigao sam svakako! :)
Posle 6 sati putovanja (tri sata Niš-Beograd, dva i po Beograd-London i pola sata London-Reding), udobno se smestih u moju mi sobu! :)

Malo redinške sume ;)

Inače, da znate da to što pričaju za London da pada kiša... to nije istina! Bar kada smo stigli tamo... vreme savršeno jesenje - sunce, nebo vedro, jaknu sam morao da skinem...

I, odakle da počnem... pa, stigli smo u kampus, pa smo prvo išli (Milena i ja) do Milenine zgrade, gde je ona smeštena, da ostavimo njena tri kofera (da oslobodimo većeg dela tereta), a onda smo otišli i do mog Bridges Hall-a, da se je smestim... rastojanje između ove dve zgrade je oko 10 minuta hodom, i to pod uslovom da idete najkraćom putanjom, koja je baš pored jezera, i maltene kroz šumu, što je moguće samo danju, jer noću se ništa ne vidi (ako ovo čita neko od mojih drugara iz Alpbaha, znaće na šta mislim)...

Jedna od glavnih zgrada, plus Dolče vita kafe

Moja soba (jednokrevetna, znači za jednu osobu) izgleda ovako: jedan sto, orman, mala fotelja, krevet, noćni stočiš, police za knjige, lampa. Ispod kreveta imam kao neku pokretnu fijoku, ali na svom stolu fijoka nemam. Naravno, u sobi me je sačekao kabl za net, kao i produžni, koji mi ničemu nije služio, pošto Britanci, sem što voze levom stranom, imaju i druge čudne stvari, poput drugačijih utikača za struju. Srećom, Milena je imala adapter, pa sam priključio svoj niški produžni ;)

Ko kaže da u Engleskoj pada kiša???

Inače, u početku mi bilo mnogo čudno, jer smo putovali samo 6 sati (do Beča mi je trebalo vozom 12 sati na primer), pa sam stalno imao utisak da u stvari uopšte nisam daleko od kuće, i da mi je zgrada tu negde iza ugla... :) Sada sam se navikao, znam da sam daleko, i polako postaje bolje... ali prvog dana sam bio poprilično pogubljen...

Smeštaj, kao i sve ostale zgrade (različiti fakulteti zapravo) su smešteni u kampusu. Zamislite desetak Čaira, dodajte sređenije trake za pešake i automobile, više drveća, puno zgrada i jedno jezero, i imaćete pred sobom sliku Univerziteta Reding. Znači, kao u filmovima - visoka stabla, engleska prelepa trava, bez korova, milina... u kampusu se inače nalazi i gomila propratnih stvari - medicinska služba, banka, biblioteka, gomila terena za različite sportove, teretane, zatvoreni tereni, valjda i bazen, kafići, manje prodavnice... svačega ima...

Zbrasmo se u mojoj sobi...

Inače, ovde je vreme prilično dobro! Ok, padala danas kiša, ali je večeras taaako prijatno bilo za šetnju... baaaš odlično, milina! Pošto je kampus toliko veliki, ni za duže šetnje (relacija tipa bulevar-centar grada u Nišu) nije potrebno napuštati kampus. Ono što je istovremeno začuđujuće i impresivno, jeste način odevanja Engleza. Kada izađem napolje bez jakne i pomislim kako je trebalo da je ponesem, Engleščići idu u majicama, tri-četvrt pantalonama, pa čak i papučama!!! Ja u duksu i trenerkama, a dečkić juri biciklom u majici!!! Kao da su otporni na niske temperature...

U nastavku... nastavak! ;)

петак, 26. септембар 2008.

Ne sutra...


... nego preksutra idem! Putujem! Letim!

I kakav je osećaj? Pa, nemam pojma - totalno pomešane emocije... siguran sam da treba da idem, nema premišljanja ili razmišljanja o tome da li je bolje da sam ostao... ipak, nije mi sve jedno... I onda, za utehu razmišljam kako će 3 meseca proći za čas, i da ću već krajem decembra opet biti u Nišu! :)

I mislio sam da napišem samo ovo malo u ovom postu, ali hajde da ga dopunim još nečim što sam odavno planirao, a to je malo geografije! Taman da raščistimo sve nedoumice oko termina Velika Britanija, Ujedinjeno Kraljevstvo i Engleska...

Kada mi neko kaže "Engleska", na pamet mi pada celo ostrvo na severozapadu Evrope, ali u stvari, na tom ostrvu se pored Engleske nalaze i Škotska (na severu) i Vels (na zapadu). Engleska zauzima najveći deo ostrva, naravno.

Ovo tamno narandžasto je Engleska,
a svetlo su Škotska, Vels i Severna Irska

E sad, Velika Britanija. Velika Britanija je geografsko ime, odnosno ostrvo koje sam spomenuo u prethodnom pasusu. Znači, Škotska, Engleska i Vels su na ostrvu koje se zove Velika Britanija.

Ujedinjeno Kraljevstvo je država čije je puno ime Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Severne Irske. Do 1922. godine, nije postojala reč "Severne" u nazivu, a onda se dobar deo Irske otcepio i postao nezavisna država. U okviru Kraljevstva je ostao samo manji, severni deo.

Tamno zeleno - Ujedinjeno Kraljevstvo,
svetlo zeleno - ostatak Evropske Unije

Ono što je meni interesantno u vezi sa ovom državom je da, za razliku od Škotske, Velsa i Severne Irske, Engleska nema svoj parlament, a ni vladu, te njihovu ulogu preuzima Parlament i Vlada Ujedinjenog Kraljevstva.

Položaj Redinga u okviru Engleske

I na kraju, nešto o mestu gde ću ja biti naredna tri meseca - Redingu. Ovaj gradić se nalazi na oko 60 kilometara zapadno od Londona. Ima oko 230 hiljada stanovnika, znači negde kao Niš otprilike. Ima dva univerzitetska centra (nemam pojma koji je drugi), i naravno veliku studentsku populaciju. O Redingu možete više saznati na zvaničnom sajtu grada, ili na Vikipediji, naravno.

Još jedno super objašnjejne ;)

Eto, to sam hteo da vam ispričam... a sad odoh da koooonačno pakujem kofer...

четвртак, 18. септембар 2008.

Erazmus Mundus dobitak


I mislio sam da u ovom postu napišem nešto više o tome šta se događalo kada mi je stigao mejl da sam odabran za stipendiju, ali sam odlučio da se ipak ovom prilikom fokusiram na bitnije stvari, a da pričice i anegdote ostavim za neki drugi put. Samo ću ubaciti neke sličice dokumenata, eto... ko je zainteresovan da se prijavljuje, neka na ovaj post obrati posebnu pažnju!

Moj novi broj indeksa - 17018117 :)

Elem, u drugoj polovini februara, ako se dobro sećam, stiže meni mejl da sam primljen. Posle nekog vremena je počela da mi stiže i različita dokumentacija, kao na primer brošura za smeštaj, gde su prezentovane sve zgrade gde se može odsesti. Ipak, do početka juna nisam načisto znao da li idem, jer se čekala odluka Evropske Komisije, koja je doduše bila rutinska. Kao što sam već rekao u nekom od prethdonih postova, EK proverava da li je neko od nas bio duže od godinu dana u Evropskoj Uniji, u poslednjih 5 godina. Ako nije, može na studije!

Ovako izgleda ceo Reding kampus

Kada sam konačno i tu proveru prošao, dobio sam pismo poštom u kome je bilo pozivno pismo od Univerziteta Reding (što je bitno za dobijanje vize), kao i spisak ljudi koji su se prijavili za kurs i broj njihovih poena. Znači, lagano su nam poslali tabelu sa bodovima, tako da je svako od nas mogao da vidi koliko je poena na čemu dobio (mislim na celu prijavu - posebno su ocenjivana pisma preporuke, motivacija, itd). U ovom postu ću malo analizirati tabelu, da bi ljudi koji su zainteresovani za prijavljivanje videli šta je bitno, a šta ne.

Ubacio sam u ovaj post i skeniranu prvu stranu tabele sa dobitnicima. Lične podatke (sem zemlje porekla) sam obrisao. Napraviću pregled i kratku analizu svih kolona, odnosno kriterijuma po kojima je ocenjivana prijava:

Bitno - gledaj ovamo!

1. Submitted on deadline - ovde se ne daju poeni, samo da/ne, znači ne utiče na konačan broj bodova, ali možda ako ste izjednačeni sa nekim, može imati uticaj
2. NARIC recognized institution - nemam pojma šta je NARIC, možda ima na Vikipediji (mrzi me da gledam :) ), ali suština je u tome da što veću titulu imate, više poena dobijate. Ko ima master pre ovih studija, dobija tri boda, bachelor 2, itd. Znači, više šansi imate ako se prijavite nakon što diplomirate ovde, što sa mnom na primer nije slučaj. Ja sam ovde dobio 2 boda.
3. Min IELTS 6.5 or equivalent - potvrda o poznavanju engleskog. Interesantno, ali engleski ne vuče nikakve bodove takođe - bitno im je samo da vide da imate neku diplomu, odnosno dokaz o znanju.
4. Degree level - ovo mi baš nije jasno, jer je na istom principu kao i stavka pod 2.
5. Transcript - ovo mu valjda dođe spisak ocena, odnosno položenih ispita. Minimalni broj poena je 5, a maksimalni 10. Ja sam sa prosekom otprilike 8.7 - 8.8 dobio maksimalan broj poena - 10. Eto, vidite da i ljudi sa manjim prosekom odlično mogu da prođu!
6. Subject area - ovde se ocenjuje relevantnost prethodnih studija za ove studije. Kao što vidite Computer Science najviše dobija bodova, a ekonomija na primer 6, što znači da i ekonomisti mogu da se prijave. Inače, imamo nekoliko takvih ljudi na kursu, i ja nemam pojma kako će oni da nauče da programiraju! Mislim, nije baš tako jednostavno - sedneš za jedno veče i naučiš da kuckaš u C-u... a mislim da ćemo od početka da kodiramo... ja ovde dobio 8 bodova, izgleda da mi računali kombinaciju CS i EE, što nosi 8 bodova...
7. Professional experience/certification - ovo verovatno znači radno iskustvo, a certification ne znam na šta se odnosi... ovde su me nagradili sa 7 bodova.
8. References - preporuke, dobio sam 9 poena.
9. Motivation/ study focus - valjda sam naziv kaže... ovde su svi dobili 5 bodova, sem jednog koji je dobio nulu, i mene koji sam dobio 3 :D što je izgleda posledica motivacionih pisama u kome je pisalo da "često odlutam na predavanjima, i ne pratim dovoljno nastavu" :)
10. Final selection result - logično, suma svih bodova. Ja sam imao 47 poena, i još sedmoro je imalo isto toliko. Takođe, informacija za sve koji misle da su prestari za ovaj kurs - lik koji je prvi na rang listi sa 54 bodova, ima 31 godinu! :D Znači, godine nisu problem, ali stvarno - EU forsira i zalaže se za doživotnu edukaciju, tako da im godine nisu bitne.

I eto, mislim da ovim postom mogu da zaokružim priču o prijavljivanju za kurs. Naravno, ako imate pitanja, dont hezitejt tu ask! :) Inače, moj GNU-ovski prijatelj, Darko Ilić :) me je zamolio da se sretnemo neki dan i popričamo o svemu, tako da ko je zainteresovan, može da se pridruži! :)


уторак, 16. септембар 2008.

Zbogom, Elfače (ili oproštajni reket)!


Kako volim da stavljam palatalizacije tamo gde im nije mesto... :)

Elem, obaveštanje za sve koji planiraju da diplomiraju na Elfaku: da biste dobili diplomicu, morate da platite 3900 dinara! I to važi za studente koji se finansiraju iz budžeta! Znači, država nam plaća školovanje, ali ne i diplomicu! U mom slučaju, to je najobičnij komad papira na kome piše da sam završio prve tri godine studija. Ali, toliko košta... ne smem da pomislim koliko je za samofinansirajuće... ok, da ne budem nefer, moram da napomenem da su studenti sa prosekom 9.0+ oslobođeni plaćanja... ali ja nisam te sreće... :(

Bio sam danas da uzmem to papirče i platio "oproštajni reket", kako sam ga nazvao od mila. Službenica u administraciji srećom ništa čudno nije primetila na uplatnici...

Oproštajni reket

I mogao bih da napišem roman o tome kako je naš fakultet za mnoge stvari, da iskoristim eufemizam, izuzetno nezgodan, i kao da radi protiv, a ne za studenta, ali ipak neću. Utešiću vas glasinama koje sam čuo od različitih izvora da je naš Elfak jedan od najboljih fakulteta u Nišu, generalno uzev... Ako je on ovakav kakav je, najbolji, ne smem da pomišljam kakvi su ostali... stvarno, možda treba da budemo srećni što nam ne traže po jednu crvenu za uverenje da smo studenti (koje je za svaku vizu na primer potrebno), što na drugim fakultetima naplaćuju...

"Otpusna lista"

I eto tako... Elfače, vidimo se, ali ne uskoro!

среда, 10. септембар 2008.

Zašto je lepo živeti u Londonu?


Neću da pišem o onim očiglednim razlozima, tipa viši standard, interesantan grad, itd...

London je, složićete se, za mnoge stvari centar sveta (a takav je i Njujork u suštini). To se ogleda u tome da, kada imate neko bitno globalno dešavanje, recimo premijera filma, glavni glumci neće doći u Beograd, nego upravo u London. O tome je pisala Milena Nikolić na svom blogu - znači lagano videla Breda i Anđelinu uživo!


Slično je i sa ostalim stvarima - ako Microsoft organizuje neku prezentaciju, u Niš bi došli predstavnici lokalne kancelarije iz Beograda, a u London Bil Gejts, ili Stiv Balmer! I upravo se ovako nešto događa u Londonu prvog oktobra, s tim što dolazi samo ovaj drugi, ali ni on nije za potcenjivanje... Milena Marković me je na vreme obavestila o sajtu za prijavljivanje, tako da sam se prijavio, i nadam se da ću i ja biti na Student Technology Day u Londonu! :)

RSS vreme štedi


Dešavalo mi se da me neki od vas pitaju da li sam napisao novi post na blogu. Imajući to pitanje u vidu, pretpostavljam da većina čitaoca prati ovaj blog tako što periodično posećuje stranicu da proveri da li sam napisao nešto novo. E pa, da ne biste trošili svoje dragoceno vreme, iskoristite sve blagodeti RSS-a! Znači, ne da vi idete do bloga, nego da blog stiže do vas! Neću da vam objašnjavam šta je RSS i kako funkcioniše, jer već postoji lep članak o tome ovde, a ako želite još da saznate, uvek možete pogledati i na Vikipediji.

уторак, 9. септембар 2008.

Komad papira - 50 evra


Bio danas do fakulteta da uzmem uverenje o Bachelor nivou. Rekoše mi da ne mogu to da mi daju, već samo papir na kome piše da imam taj neki "prvi stepen". Najprijatnije iznenađenje - da bi mi izdali taj papir, mora platim 3900 dinara. Znači, kada budete diplomirali na našem faksu, toliko će da vam traže! I mislim se, kakvi smo mi to studenti na budžetu kada nas fakultet pelješi gde god stigne! Pitam se koliko treba sada da se plati za upis semestra... srećom ja to neću plaćati...

четвртак, 4. септембар 2008.

Erazmus Mundus - preporuke i ostalo


Stigosmo do pisama preporuke. Kao što sam već negde napomenuo (valjda), proces prijave za različite master studije je različit, što znači da ne treba uvek da se pošalje cv, spisak ocena itd, ali uvek se traže pisma preporuke profesora, a i koliko sam video, ona vuku i dosta poena pri ocenjivanju prijave od strane univerziteta.

Znači, treba da odaberete dva profesora da vam napišu pisma preporuke. Ali ne napišu, nego napišu, a mislim da znate šta to znači. :) Za moj konkretan kurs postoji forma koju profesor treba da ispuni i u kojoj se odgovara na različita pitanja. Ova forma za moj kurs izgleda ovako.

Što se tiče pisanja preporuka, treba se držati nekih pravila, bar koliko-toliko. Preporuka mora naravno biti u pozitivnom duhu, da šalje jasnu poruku da ste vi kao kandidat za dati kurs prava osoba, ali takođe ne treba se ići u krajnost sa nekim hvalospevima. Kada profesor bude pisao preporuku, neka slobodno ubaci i neke stvari koje on lično ne zna o vama, a koje ste mu vi rekli. Na primer, da ste bili na različite seminare, da ste aktivni u nekom NGO-u, ili nešto slično. Ovakve stvari je jako bitno istaći, a najčešće profesori nemaju pojma o tome, pošto sa studentima nisu toliko bliski (osim ako im se ne uvlače ;) ), tako da morate sami to da naglasite, jer je bitno da se vidi da je profesor dosta upoznat sa vašim radom i da vas dobro poznaje, a ne da samo napiše "on je super student" i toliko! Takođe, da preporuka ne bi bila jednostrana u pohvalama, fino bi bilo ubaciti i neku meku kritiku tipa "suviše hoće da postigne, trebalo bi više da se fokusira", ili tako nešto.

E sad malo o tome kako je pribavljanje preporuka izgledalo u mom slučaju. Preporuke sam uzeo od dve profesorke. Sa prvom nije bilo problema, međutim, ova druga je bila nezgodna, jer, jadna, prenatrpana je bila poslom, nema vremena, nervozna je bila stalno, a morao sam od nje da uzmem preporuku jer sam kod nje radio završni projekat prošle godine. Inače, i to je bitno - da vas preporuči profesor kod koga ste radili neki projekat, jer tada on može reći kako ste se vi "odlično pokazali, i u potpunosti ispunili očekivanja", itd. Zato je u suštini i dobro raditi projekte na faksu - jer mogu poslužiti u ovakvim situacijama.

Ovde ću biti smešten - Bridges Hall

Elem, jurio sam je nekoliko dana jer procedura slanja pisama preporuke nalaže da profesor pošalje mejlom pismo, ali sa svog naloga (znači ne mogu ja sam), plus da se potpiše na odštampanu varijantu, potpiše preko zatvorenog koverta, onda da se to konačno pošalje regularnom poštom. A ova je toliko arogantna da meni bilo neprijatno da je toliko "napinjem". I toliko mi se smučilo to kočenje da sam na kraju pribegao poslednjoj varijanti koju sam planirao - poslao sam ćaleta da to završi! Nikada, ali nikada nisam slao ćaleta ni za šta na faksu (pošto je on završio isto elektroniku i poznaje ljude), ali tada mi je toliko bilo svega preko glave, da sam ipak na kraju pribegao tom rešenju. Plus mi se baš tog dana (kada sam jurio dotičnu za slanje preporuke) pojavili prvi simptomi žutice...

I eto, to je to otprilike. Da rezimiram postupak prijave za moj kurs:

1. Dobijete zvanični sertifikat o znanju engleskog (TOEFL, IELTS, ili nešto treće)
2. Odradite online registraciju za kurs ovde (update Januar 2012: link nije dostupan jer moj kurs više nije aktivan)
3. Sa faksa dobijete spisak položenih ispita i pošaljete na svoj online nalog
4. Popunite ostatak online forme
5. Uzmete od dva profesora preporuke i pošaljete ih mejlom (odnosno profesori ih pošalju) i regularnom poštom

Sve ovo treba odraditi do 31. januara kada je poslednji rok za prijavu za ovaj kurs. Napominjem još jednom da sve ovo važi samo za ovaj kurs, i da rokovi za druge kurseve mogu biti i kraći! Zato, odmah na istraživanje!

Što se tiče TOEFL-a, potrebno je najmanje mesec dana unapred zakazati termin za polaganje, jer mesta u Nišu brzo ponestanu. Tako da ako želite da polažete u decembru na primer, ne bi bilo loše da se već sada prijavite! Za pristizanje rezultata je takođe potrebno neko vreme, mada u mom slučaju to nije problem, jer je u konkursu naznačeno da uverenje o znanju engleskog može čak i posle poslednjeg roka da se pošalje.

Ne znam koliko vam sve ovo zvuči komplikovano, ali ako imate želju da studirate u inostranstu, definitivno treba da pokušate! U suštini, uopšte nije baš toliko teško upasti. Uslovi konkursa nisu tako postavljeni da morate da imate po nekoliko prvih mesta sa republičkih i saveznih plus 10.0 prosek! Koliko sam provalio, ovde se ceni sposobnost, samoinicijativa, posvećenost. Ne traže oni nove Ajnštajne, samo mlade, energične i sposobne ljude!

Čak i ako ne prođete, bićete bogatiji za jedno novo iskustvo, znaćete šta i kako treba da radite za neke naredne konkurse, znaćete na koje profesore možete da se oslonite, a na koje ne. Znaćete na čemu treba još da radite da biste ispunili uslove! Zato, obavezno probajte!

Pre nego što sam dobio ovu stipendiju za EM, nekoliko puta sam bio odbijan za druge stvari, ali to me ni u jednom trenutku nije pokolebalo da dignem ruke i odustanem od svega. Bio sam rešen da istrajem, guram dalje, i pokušavam dok jednom konačno ne uspem! I taj princip se na kraju isplatio!

I ovakvi pokušaji često zahtevaju nezanemarljiva finansijska ulaganja (tipa TOEFL od 135 dolara, ili 4-5 odlazaka u Beograd zbog konkurisanja za Koka kola stipendiju), ali na to treba da gledate kao na riskantno ulaganje koje u slučaju uspeha, može doneti veliki dobitak. Čista ekonomija! Jer, ko reskira... ma znate i sami... ;)

U narednoj epizodi - šta se desilo nakon što mi je stigao mejl o dobitku... ;)

уторак, 2. септембар 2008.

Alpbah po tezama


Poslednjih desetak dana sam lupao glavu kako da napišem još jedan post o Alpbahu, da spomenem i pokrijem što je moguće više, a da to bude pregledno, koncizno i lepo uređeno. Shvatio sam da toliko dara za pisanje baš i nemam (oni koji su bili sa mnom u srednjoj znaju o čemu pričam), pa sam odlučio da jednostavno "nabacam" sve što mi padne na pamet, bez nekog posebnog reda i pravila. Zato, počinjem:

  • Sa drugom iz Novog Sada, Andrejom, bio sam smešten na prvom spratu trospratne kuće, sa nekim Austrijancima i Albancima (sa Kosova naravno). Cena smeštaja je bila 17,5 evra, u koje je bio uključen i doručak (uvek isti nažalost - pogačice, džem1, džem2, maslac - ali je mleko bilo ekstra, jer je bilo domaće). Nalazili smo se u mesto koje je udaljeno 4 km od Alpbaha i zove se Ineralpbah.
  • Hodom se do Albaha od naše kuće stizalo za 45 minuta, što baš na suncu i nije bilo prijatno. Imali smo redovne buseve, ali koji su išli na sat vremena i to samo do 7 uveče, tako da kada bismo uveče išli na žurke ili neke druge događaje, morali smo ili pešice, ili taksijem, ili da stopiramo. Taksi u jednom smeru košta 2,5 evra, ako napunimo kombi (pošto tamo voze kombije kao taksi). Spomenute kombije najčešće voze žene, i voze ih brzo (ali ne i ludo) - seku krivine i znaju da isteraju do 90 na sat, što baš i nije prijatno na jako krivudavom putu.
  • Često smo i stopirali, i ljudi su nam stajali. Dešavalo se da nam stanu i te žene sa taksijem i da nam ne naplate vožnju. Dešavalo se i da nam niko ne stane, pa da pešice stignemo do Alpbaha. Desilo se jednom i da nam odmah po izlasku iz kuće stane lik sa Golf peticom i ludo nas vozi do Alpbaha iako mu to nije usput sa sve "Kill yourself" pesmom od Timbalanda...
  • Najviše smo se družili sa Bosancima i Kosovarima. Kosovari su kako koji - neki ne (znaju da) pričaju srpski, neki znaju slabo, a neki hoće i pričaju uvek kada mogu. Najjači likovi od njih su bili Tolji (Taulant Hodaj - znam ga još od pre dve godine) i Koki (Korab Mushkolaj).
    Bata Koki i ja
    Njih dvojica su uvek bili sa nama, zezali se, smejali se, slikali... stvarno super... naravno da nije sve moglo da prođe bez politike, ali su se najčešće čuli pomirljivi tonovi (ali "nezavisni"), a ja sam u šali voleo da pretim Korabu rečenicom: "Nemoj Jeremića da ti dovedem!". Inače Korab radi za Ministarstvo inostranih poslova Kosova, i to u Minhenu...
  • Kao što sam rekao već, nisam bio oduševljen nedeljom seminara (prva nedelja, semiarni pre i poslepodne), jer ipak mene to ne interesuje toliko detaljno koliko su teme bile obrađivane. Pored toga, nisam iz tih oblasti, jer je većina ljudi bila sa prava, međunarodnih odnosa ili ekonomije.
  • Pored seminara i simpozijuma (ovi drugi su bili održavani u drugoj nedelji foruma), organizovani su i takozvani Fireside razgovori, odnosno razgovori pored vatre. Naravno, samo se tako zovu, a održavali su se u hotelu. Jedan je bio na temu bombardovanja Srbije... ono što se da primetiti na ovakvim predavanjima, gde neki stranac dođe nama Srbima da soli pamet i ispravlja nas kako "to nije bila NATO agresija, nego NATO intervencija", je da se svi mi, bez obzira na političku opredeljenost, osećamo nelagodno i spremni smo da branimo zajedničke stavove, a to je da je bombardovanje najveća glupost koju su zapadnjaci mogli da naprave. Ja sam se ustručavao da pitam, i krivo mi je zbog toga sada, sledeće: ako je bombardovanje bilo usmereno protiv Miloševićevog režima (kako oni stalno tvrde), šta su onda radila kasetne bombe oko moje zgrade, 250 kilometara od Dedinja? I zašto bombardovanje nazivaju "Kosovo war", ako je gađana cela Srbija, pa čak i Crna Gora, a ne samo Kosmet?
  • Na tom istom Fireside talk-u, jedan Bosanac je postavio pitanje u kome je između ostalog, spomenuo i da je "Republika Srpska genocidna tvorevina", na šta je jedna devojka iz Istočnog Sarajeva (koje je inače u Republici Srpskoj) izletela iz sale i počela da plače.
  • Neko je te večeri američkom profesoru postavio pitanje koliko je vremena potrebno za normalizaciju odnosa na Balkanu, a ovaj mu rekao da neće biti manje od 100 godina, zbog čega smo se mi dosta smorili. Ipak utešio nas je mišljenjem (koje ja mislim da savršeno ima smisla) da se ni Francuska i Nemačka na primer nisu još uvek izmirili, u smislu da svako ima svoju interpretaciju prošlosti, ali da im to ne predstavlja prepreku za jako ekonomsku i drugu saradnju. Takođe je spomenuo i jaz između severa i juga SAD, koji su međusobno ratovali u građanskom ratu pre više od 100 godine, i gde i dalje ljudi različito doživljavaju taj rat.
  • Izuzetno me je iritiralo što je taj Austrijanac, što je rekao da je NATO bombardovanje intevencija, tražio od svakog ko postavlja pitanje da kaže koje je nacionalnosti, što je apsolutno neprihvatljivo po mom mišljenu. Niko to na drugim razgovorima nije tražio, ali kada se radi o Kosovu i bombardovanju, onda je bilo bitno. Nepravda.
  • Jednog dana je bio organizovan turnir u fudbalu. Ja sam igrao u timu koji se zvao "Balkan United" i za neverovatno čudo, pobedili smo na turniru! Fudbal je inače bio teška smejurija najvećim delom, jer skoro niko od nas nije znao da igra fudbal, igrale su i devojke, čiji su se golovi računali duplo! Kao nagradu smo dobili majicu i flešku od neverovatnih 128 mb! Našem kapitenu je pripao pehar inače.
  • Predavanje koje mi je bilo izuzetno interesantno je bilo "Bionics". Predavanje se sastojalo od tri dela, a poslednji je bio najinteresantniji. U njemu su prikazali kako su momku koji je izgubio obe ruke, ugradili mehaničke.
  • Išao sam u Vorgl, malo veći grad blizu Alpbaha u kupovinu. Uzeo sam majicu u Njujorkeru koja mi se jaaako dopala, otišao da platim na kasu. Prodavačica mi je rekla nešto na nemačkom, a kada sam joj rekao da ne razumem, to isto rekla na engleskom: "kladili smo se u prodavnici da niko neće da kupi tu najružniju majicu u prodavnici, ali ti ipak jesi"... ludilo...
  • Železnica u Austriji je ludilo. U ekonomskoj klasi (znači, niža klasa), vagoni su savršeno čisti, ima priključak za laptop za svaki par sedišta, vrata se otvaraju na senzor, a vc-i su takođe besprekorni. Šine se ne osećaju, nema ono "tada-da-dam", i često nisam bio siguran da li se krećemo ili stojimo u mestu. Na svakoj stanici (počevši od glavne u Beču, pa da nekih najmanjih kod Alpbaha na primer) postoje tanki ekrani koji pokazuju dolaske narednih vozova, kao i kašnjenje, ako kasne (mada se to ređe dešava). Na svakoj stanici postoje i automati za kupovinu karata, koje možete koristiti na nemačkom, francuskom, engleskom... ali i na hrvatskom. Moguće je kupiti maltene bilo kakvu kartu: jednokratnu, dnevnu, nedeljnu, mesečnu, za određenu destinaciju, za više destinacija... ako vam se ipak ne kupuje na automatu, možete kupiti i na šalteru, gde naravno znaju engleski.
  • Glavni sponzor Forum Alpbaha je bio BMW, tako da su organizatori na raspolaganju imali 5 BMW-ova X3, a pored toga je bio dostupan i jedan BMW 118i kabriolet za test vožnju, ali uz vozačku. Jedan prijatelj je imao dozvolu, pa smo nas trojica isprobali malo autić, iako je samo taj jedan imao vozačku. Srpska posla... :)
    Ispred kongresnog centra
  • Pored foruma su bile i zastava onih zemalja iz kojih dolaze studenti valjda. Bila je i Kosovska zastava.
    Nezavisna republika Kosovo
  • Prijemi, prijemi, prijemi... firme su se izgleda utrkivale koja će napraviti grandiozniji prijem za učesnike foruma... sve je počelo sa jednim brančom koji je bio fantastičan, na kome se hrana služila na uramljenim ogledalima. Posle toga su sledili prijemi u različitim restoranima. Hrana je bila odlična, raznovrsna, pića takođe... mada koka kole nigde nisam video :) Uvek je bilo gomila ljudi u odelima, sređeni, razgovaraju. Poenta prijema je umrežavanje, odnosno uspostavljanje kontakata, tako da muzike obično nije bilo, ili je bila tiha. Sve u svemu, neverovatno iskustvo koje je mene koštalo dva kilograma viška...

    Ma kažem vam, na ogledalo sa sve ramom! :)
    Banedža i ja na prijemu pored bazena
  • Upoznao sam jednog Baneta koji ima 29 godina i predaje na nekom univerzitetu u Londonu. Bata Bane zna da govori samo italijanski, francuski, španski, ruski i engleski. Oduševio sam se i shvatio da sam ja sa svojim poznavanjem engleskog smešan i da podhitno mora da se bacim na još neki jezik. Pošto mi se Austrija sve više i više sviđa kao mesto gde bih mogao da živim, odlučio sam se za nemački. Nabasao sam na jednu jako interesantnu društvenu mrežu za učenje stranih jezika i bacio se na posao. :) U svakom slučaju, moram još jezika da naučim, a to savetujem i vama!
  • Pošto sam imao sve pokrivene troškove, od svog novca sam potrošio za 16 dana 100 evra. Inače, smeštaj je koštao 280 ukupno, put 330 ukupno, dobili smo i 270 evra za trošak... poprilično su se isprsili za nas.
  • Kada se sve sabere i oduzme, jako mi je drago što sam bio na forumu, i za sada planiram da idem i naredne godine.
Najružnija majica u Njujorkeru
Eto, to je to otprilike. Opet, ima hiljadu stvari koje nisam spomenuo, ali šta da se radi. Ako vas nešto posebno interesuje, pitajte, i biće mi drago da vam odgovorim!
Od sledećeg posta se ponovo vraćam na EM studije... uskoro... ;)