среда, 27. јануар 2010.

Nisam pametan...


... da smislim naslov. Desilo mi se to već jednom, i evo sad opet. Tako da, neka ostane na ovome. Nisam pametan.

Diplomski napreduje. Radi se. Upao sam u mašinu, i drago mi je zbog toga. Svaki dan po malo; znači, antikampanjski. Nulla dies sine linea. Da.

Nego da se vratimo na Englesku, zemlju neproletersku. Pošto mi se ovde ne dešava previše toga interesantnog, opet ću koristeći tezni sistem (tj. po tezama) da pričam o istoj:

- Već sam negde spominjao kako se ovde često čuju policijske sirene, kao i kako vozači reaguju na to. Da podsetim - po pravilu, čim se čuju sirene, svi automobili se pomeraju u stranu, ili još bolje, ako je to moguće, dižu na trotoar. I, desilo se skoro takva situacija, kada sam išao u teretanu. Ono što nisam spomenuo je šta se dešava sa pešacima, ako automobili već idu na trotoar. E pa, i pešaci se šiftuju jedno mesto udesno/ulevo, što znači da sam ja morao da se šiftujem u travnjak. Nego, nije to poenta ove teze. :) Poenta je da je policajac suvozač, prolazeći pored svih tih zaustavljenih automobila, lepo svima džentlmenski mahao u znak zahvalnosti što su napravili mesta da oni prođu. Kulturni bre neki policajci...

- Žurka. Bio sam na jednu prošle subote, u studentskoj uniji. Red bio ogroman, jedva dočekasmo da uđemo. Naravno, na ulazu je bio obavezan pasoš na sunce, odnosno na lampicu koju je ovaj lik na vratima imao. A on je i najinteresantniji. Naime, čovek se svakome kome proveri datum rođenja na kraju zahvali, izgovarajući mu ime koje je pročitao iz pasoša/lične karte! Sad, možda to nije toliko čudno, ali mogu da zamislim koliko se čovek mora iscima da nekom strancu pročita ime! A meni još nije rekao "Majlos", kako me obično Englezi zovu, nego je skoro potpuno tačno izgovorio ime! Car!

- Na žurci već po treći ili četvrti put viđam jednog istog lika. Uvek pijan. I uvek sa čašom piva, koju pridržava kolenima. Jedna ruka mu je na džojstiku, kojim upravlja invalidskim kolicima u kojima sedi. I svaki put deluje kao da se super provodi! Car (broj dva)!

- Izlazim ja sa Grkinjom Vasiliom sa žurke. Ona, naravno, za prvo što se hvata jesu cigare. Ali nema upaljač. Prolaze neki Englezi, pitam ja njih da li imaju "lighter". Jedan od njih počinje da ponavlja moje reči, a na kraju rečenicu završi psovkom, na moj račun. Samo me opsovao, bez ikakvog pominjanja zemlje porekla ili bilo čega drugog. Mada, nije ni mogao da zna odakle sam. Ja mu, naravno, nisam ostao dužan, baš sam mu onako s merak otpozdravio, ali na srpskom, da mi bude slađe... sasvim slučajno, tu se našla neka Bugarka koja je to čula, pa je pitala Vasiliu čiji smo mi. Pored nje, zastao je i drugar od ovog što je psovao, zamolio nas da ne obraćamo pažnju na njegovog pijanog prijatelja, i pitao nas na kom jeziku ja to pričam. Pre nego što sam išta uspeo da kažem, Vasilia ga je već prosvetlila, rekavši mu da je to švedski; lik je onda zamolio da mi njega prosvetlimo kako se otpozdravlja na psovku na švedskom. Ja sam mu naravno sve lepo izdeklamovao, ponovio nekoliko puta, i tako Engleza obogatio za jedno novo, pogrešno saznanje, koje je verovatno zaboravio 5 sekundi nakon rastanka sa nama.

- Spominjao sam da voz kojim obično idem od Redinga do Londona, pređe tih 60 km daljine za oko 25 minuta. Uvek sam se pitao kojom brzinom otprilike on juri, ako mu toliko vremena treba, a nikad se nisam setio da računam. Dobro, ispalo bi recimo malo više od 120 kilometara na čas. I skoro se vraćam iz Londona, gledam kako jurimo i mislim se koliko brzo idemo... "Pa verovatno preko 100", cenim ga ja u sebi... uključim GPS da mi prikaže brzinu, na GPS-u ni manje ni više nego 198 km/h! Nastavio sam da pratim brzinu, i primetio da ona ne pada ispod 195, i ne ide preko 200. Znači, moj osećaj za brzinu... kao refleks kod mrtvog konja... i, pošto voz idem zapravo znatno brže, nameće se zaključak da onih 60 km razdaljine postoji, ali samo u vazdušnoj liniji. Ovako je duže.

- Za kraj jeda video klip. Naime, kada sam dolazio prošlog oktobra u London, ostao sam bez daha pri sletanju. Ne zbog lošeg sletanja, ili bilo čega sličnog, već zbog prizora Londona koji sam video iz kabine. Pošto tu negde kod Londona avion polako počinje da se spušta, on u jednom trenutku prolazi kroz oblake, kada se ništa ne vidi, sve belo. I onda, samo odjednom, pukne ceo grad ispod aviona! Ogromno prostranstvo zgrada, ulica, kuća... prelepo! Zato sam se sada naoštrio da to snimim, iako korišćenje elektronskih uređaja nije dozvoljeno tokom poletanja i sletanja. Nažalost, jedino što sam uspeo da snimim bila su polja, autoputevi i sneg, jer je ovaj pilot očigledno koristio neku drugu rutu. Klip sledi, sa primedbom da je relativno monoton, i ne previše interesantan:

Ipak bez Londona ispod oblaka

Toliko za sada. A sutra, nova avantura - put za Pariz, i to Eurostar-om, ispod Lamanša! :) Bićemo tamo tri dana, a svrha putovanja je da se još jednom svi skupimo na jednom mestu - i ovi što rade diplomski u Madridu (dolaze avionom inače), i Đohan iz Soluna (isto), i mi iz Redinga. Javljam se nakon toga, ako se ne zakočimo negde na sred mora!
Pozdrav!

субота, 16. јануар 2010.

Opet u Redingu


Evo me opet u Redingu! Otkad sam došao, a ima dva dana, jedva nalazim vremena da sednem za računar da proverim poštu, a kamoli da nešto ozbiljnije radim. Skoro sve vreme provodim sa prijateljima, na žurkama, u kafićima, i baš mi je lepo!

Aha, ali kad bismo se lagali. Mislim na ovo gore. Jedino što je istina je da sam došao pre dva dana. I prvo što sam osetio jeste neverovatno usporavanje vremena. Iz Niša, gde sam otprilike imao život kao u prethodnom pasusu, došao sam u Reding, gde sam za jedan dan uspeo da odgledam dva filma, pišem diplomski, spremam se za intervjue (da, idem na intervjue za posao :) ), i da mi opet ostane vremena da napišem blog. Znači, naprasno sam zapljusnut ogromnom količinom vremena koje ću od sada morati da koristim na pametniji način, jer se taj kraj marta polako bliži, a diplomski neće da se napiše sam...

Elem, pošto sam opet u Engleskoj, pomislio sam da je ovo odlična prilika da nastavim svoju praksu, i u paketu predstavim neke stvari koje su mi se ovde učinile interesantnim... krećemo:

- Kada sam došao pre neki dan, zatekao sam Reding u snegu, što do sada nisam video. Putevi naravno čisti, ali ne i trotoari. Idem ja tako gradskim busom za Sibly Hall, i vidim autobus usporio i ide jako sporo. Pogledam, a na ulici neki tip sa kapuljačom, i ne hoda po trotoaru, nego po ulici, i ne pada mu na pamet da se pomeri! A ulica nedovoljno široka da ga autobus zaobiđe! Ali, vozaču ne pada na pamet ad trubi! Ne, on polako, klaj-klaj, ide iza ovog lika, i strpljivo čeka da svi automobili iz suprotnog smera prođu, pa da zaobiđe pešaka. I tako i bi. Kulturnih li Engleza...

- Pričao sam više puta da Englezi izuzetno vode računa o potrošnji struje i energije generalno. Opasno se lože na hibridne Toyote Prius, i tako dalje... tamo novambra, kada je lišće unajveće padalo, vidim ja došli ispod doma našeg da čiste lišće. I umesto da lepo dođu i grabuljama pokupe sve, ne, oni imaju nešto što radi na benzin (ili struju) i što izduvava lišće! Znači, čovek hoda, iz te mašine izlazi jak mlaz vazduha, i tako pomera lišće! Mada meni ono mnogo više izgleda na razbacivanje lišća na sve strane nego na skupljanje! I tu mi stvarno ne beše jasno: šta ga tupe tim nekim uređajima, kada je grabulja saaavršeno i još environmentally-friendly sredstvo za skupljanje lišća?!?! I dalje mi nije jasno... :S

- Spominjao sam i prodavnicu Primark, sa cenama kao na našim pijacama. U Srbiji se niskim cenama svako normalan raduje (što je i očekivano) i uživa u šopingu, ali Englezi ne bi bili Englezi kada ne bi imali dodatne brige. Naime, pošto oni vide toliko nisku cenu, mnogi od njih se zapitaju u kakvim to uslovima i za koju platu rade ti radnici koji prave proizvode za njih? Da li su ti uslovi prihvatljivi, da li su ti radnici zadovoljni? Jer, ako nisu, onda nije etički kupovati te proizvode! E, zato Primark ima poseban odeljak na svom sajtu gde je objašnjeno kako se vodi računa o radnicima u dalekim siromašnim zemljama, kako su svi zadovoljni, itd... znači, ne samo da kupac mora da bude zadovoljan, nego i oni tamo Kinezi što to prave! :)

- Redovno kupujem u prodavnici "ASDA", ali mi se samo jednom desilo da sam video devojku sa jaaaako specifičnim poslom. Naime, njen zadatak je da motri na sve kase, uoči onu gde je najmanja gužva, stane ispred nje i uvis na štapu drži ogromnu šaku od kartona sa ispruženim kažiprstom kojom pokazuje da je tu najmanji red, da kupci znaju gde da čekaju! :) Šteta što to nisam slikao...

- Pre skoro godinu i po dana sam pisao o IT strukturi na našem unvierzitetu, i ostao dužan za sličicu sa sajta koji vodi računa o svima štamparskim aktivnostima svakog studenta. Na narednoj slici se vidi koliko sam ja to uništio prirodu i potrošio zemaljske resurse štampajući na univerzitetskim štampačima :)

Preterah ga, stvarno!

- Za kraj, scena koja se dogodila ispred poznatog bara, "Purple turtle", krajem prošle godine. Odemo nekolicina nas do tog bara, a pre toga su nas bukvalno isterali iz nekog kafića, i to u 11 uveče zbog, kako su rekli "staff meeting". Pošto smo bili uvređeni i povređeni, bili smo dovoljno slobodni da pokupimo čaše sa pivom iz kafića, i tako odemo do Purple Turtle, gde smo stali da ih dovršimo. Odmah mi je jedan od članova obezbeđenja krajnje prijateljski sugerisao da se otarasim pića, jer je kazna za konzumiranje alkohola u centru grada 80 funti, što sam ja i prihvatio Naravno, ja ne bih bio ja kada ne bih postavljao pitanja u pogrešnom momentu. "Pa zar ovde tačno definisano šta je centar grada, a šta ne?!?" "Da, naravno", reče mi obezbeđenje. E sad, da sam počeo ovako da davim obezbeđenje u Srbiji, verovatno bi pomislili da se nešto zezam sa njima, i ko zna šta bi ispalo, ali ovi ovde su krajnje predusretljivi, tako da momenat ipak nije bio pogrešan, pre svega zato što sam u zemlji kulturnih Engleza.

Uđem ja unutra, pa posle nekog vremena izađem napolje, a tamo Luka i naša dobra drugarica iz grčke, Vasilia, i dalje cirkaju pivo iz onog prvog kafića. Prilazi im obezbeđenje i kaže "Stvarno mi je žao, ali neću moći da vas pustim da uđete". "Ali zašto? Pa mi pijemo ispred bara!" "Nema veze što tu pijete, stvarno mi je žao, ali ne možete ući." "Ali mi ništa ne radimo pogrešno, niko nas nije video!" (pokazujući na kamere ispred bara) "Zapravo jeste, tako da ipak neću moći da vas pustim, žao mi je."

I ne uđoše na kraju! E sad, ono što je meni najinteresantnije u celoj priči jeste sama situacija da se rmpajlija od 130 kila iz obezbeđenja po hiljadu puta izvinjava i strpljivo objašnjava nama zašto ovo dvoje ne mogu da uđu! Bez trunke agresije, oštrog pogleda, ili bilo čega sličnog! Cenim ga da smo mogli još pola sata da ga davimo, i on bi istim tim smirenim tonom nama isto to ponavljao. I naravno, ne bismo mogli da uđemo! :) I sve to jer je kamera snimila kako se pije pivo!

Ludi Englezi, šta reći...

уторак, 12. јануар 2010.

AjLenjir


Danas mi se desilo da mi je u nekoj žurbi opasno trebao lenjir, a naravno, po Marfijevom zakonu, lenjira ni za leka! Ni na stolu, ni u fijokama, ma nigde! Frka je zahtevala kreativnost, i onda pomislih, pa ako ja ne mogu da nađem, može Gugl! I nađoh - iRuler! Prilično korisno za merenje, zar ne? Uzeo sam lepo papir koji je trebalo da izmerim, i stavio na ekran! A lenjir tačan da tačniji ne može biti :D Milina! I, šta će mi pravi lenjir sad, kada imam iRuler! :D

Stvarno radi!

P.S. Poenta teksta nije da neću da koristim više pravi lenjir, nego moje čuđenje time šta sve ima da se nađe na netu :)

четвртак, 7. јануар 2010.

Kada je počeo treći milenijum?


Ili, kada je počeo 21. vek? Ili, kada je počela 201. dekada???

Sećam se da sam u osnovnoj školi pitao nastavnika fizike, od mila zvanog "Sosa", da mi kaže kada počinje taj famozni 21. vek. Čovek mi kao iz topa reče: "Pa 2000. godine!" I ostade živ.

Ovog detalja sam se setio zbog članka na B92 sajtu u kome se kaže da su "braća Marčelo i Stefano jednojajčani blizanci, ali nisu rođeni iste godine, pa čak ni iste decenije". U tekstu se dalje navodi da je jedan rođen 31. XII 2009. godine, a drugi 1. I 2010. godine, i znači, to su dve različite decenije. E pa slabije!

Svaka decenija, vek, milenijum počinju ne "od nule", nego "od jedinice". Znači, sledeća decenija počinje 2011. godine, a na sada! Odnosno, mali Marčelo i Stefano ipak jesu rođeni iste decenije!

Posebno velika zabuna je bila te 2000. godine jer izmešana još sa baukom koji je najavljivan, bag 2000. Ispade kompletna zabuna da zbog ulaska u novi vek (prva zabuna), računari će prestati da rade, ili nešto slično (druga zabuna). A problem je samo bio kod znatno starijih računara koji bi sa 1999. godine prešli na 1900. godinu, jer im kalendar nije bio projektovan da broji više od toga! :) I, kao što znamo, ništa strašno se nije desilo.

Ali, sve je to druga priča. Bitno je da sledeća dekada počinje sledeće godine!
Hristos se rodi!