среда, 30. јул 2008.

Ljudi, čitajte!!!


U suštini, znam da nikog neću ovim postom da ubedim da počne da čita - ako do sada nije zavoleo poeziju ili prozu, teško da će je odjednom zavoleti. Ali se bar nadam da ću one koji su od silnih obaveza zaboravili da bar malo posvete svog vremena nekoj knjizi, podsetiti da to učine.

Ja sam počeo da čitam pod uticajem svog oca, još u prvim razredima osnovne. Tada mi je on govorio da "knjige mora da se čitaju, jer razvijaju rečnik, i ako ne čitam, neću umeti da se izražavam". A ja bio jako poslušno dete, i šta ću - čitao sam. A u suštini i verovao sam mu. Ipak, kasnije, kada sam malo odrastao, doveo sam u pitanje njegovu teoriju. Mislim, pored televizora, rečnik (valjda) može da se razvija i gledajući emisije, filmove i dokumentarce... ali to je samo moja ideja, i ne znam da li je gledanje filmova isto kao i čitanje knjige u smislu širenja rečnika. Kada bolje razmislim, i nije, jer ipak knjige nude mnogo bolji i veći rečnik od filmova.

Enivej, vremenom sam nekako prihvatio da knjige mora da se čitaju, da je to dobro, mada nisam imao jasan razlog zašto... sada, posle dosta (ali ne i dovoljno) pročitanih knjiga (pre svega romana), mogu reći da znače, i to puno. Pre svega, mislim da sam jako fino razvio svoj rečnik. Mislim da se prilično dobro služim rečima, a i da često volim da se koristim nekim rečima koje se ne upotrebljavaju tako često u svakodnevnom govoru. I to mi se sviđa.

Drugi, zantno bitniji razlog za čitanje, je "sticanje tuđeg iskustva". O čemu se radi? Objasniću na primeru romana svog omiljenog pisca Remarka, "čija sam sva dela pročitao" :) Čitao sam "Na zapadu ništa novo" na primer, i taj roman mi je mnogo pomogao da shvatim kako izgleda ratovati. Ok, ne mogu da kažem da sam doživeo isto iskustvo kao ono koje ima vojnik u pravom ratu, ali sam bar doživeo jedan delić atmosfere. U romanu se opisuje psihologija vojnika, koji je toliko promenjen pod uticajem rata, stradanja, itd. da smrt svojih saboraca doživljava kao svakodnevnu pojavu kojoj ne pridaje previše pažnje, pri čemu samo razmišlja o tome kada će se taj rat konačno završiti, bez prevelikog razmišljanja o tome ko će da pobedi.

Naslovna strana knjige "Na zapadu ništa novo"

Takođe, Remarkovi romani su mi pomogli da shvatim pravu tragediju i besmislenost ratovanja. OK, tragediju možete da provalite i učenjem istorije, ali mene ona nekako nije doticala. Učio sam ja iz istorije kako je toliko-i-toliko miliona Jevreja stradalo, toliko-i-toliko dece pobijeno, toliko-i-toliko umrlo u koncentracionim logorima, ali sve me to nekako nije doticalo. A onda sam pročitao "Iskru života", gde nemački oficir pepelom spaljenih logoraša đubri ruže u svojoj bašti, i konačno razumeo.

Znači, ovakvo iskustvo teško da mogu sam da steknem, ali ga na neki način jesam usvojio iz knjiga. Eto, na to se "sticanje tuđeg iskustva" odnosi.

Sve u svemu, knjige vam mogu dati znanje koje kroz život ne možete steći, mogu vam dočarati duh prošlih vremena, opisati tuđe sudbine... jednostavno, pružaju vam kulturnu i duhovnu širinu koja, priznaćete, nama elektroncima, dosta fali...

I još jednom...

Mora da priznam da sam od silnog interneta, kliktanja po Fejsbuku, B92, Politici i GradNišu-u izgubio vremena da čitam. I krivo mi je, jer trošim vreme na gluposti. I želim to da promenim. Juče, dok sam se majao po bg-u za vizu (o tome drugi put), odvojen od računara, uspeo sam da pročitam oko 200 stranica knjige "Mi, deca sa stanice ZOO"!!! Samo dok sam bio odvojen od računara, eeeej!!! Eto, to je ono što bih ja korisno mogao da radim, umesto da sedim po ceo dan za računarom i lupam reload na prethodno navedenim sajtovima (to se inače, u ekonomiji zove oportunitetni trošak ;) )...

I zato, svi na čitanje!!! Odoh i ja da čitam Korene od Ćosića... ;)

Д риил тинг - Erasmus Mundus


I, nakon što smo se pozabavili BCC-om i Austrijom, vreme je da pređem na suštinu ovog bloga, odnosno Erazmus Mundus stipendiju...

Za početak, da razjasnim šta Erasmus Mundus znači. Reč Erasmus znači svetac, a u stvari je ime čoveka po kome je i sam kurs dobio ime, a koji se zove Erazmo Roterdamski. Ja vas na dalje neću daviti istorijom, ako vas interesuje, pogledajte na Vikipediji! :)

Erazmo Roterdamski

Elem, Erazmus Mundus (u daljem tekstu EM) je program namenjen celom svetu, i zato ima ovaj nastavak "Mundus". Osnovni program je, u stvari, namenjen samo zemljama Evropske Unije i još nekim koji su u nekoj fazi priključenja (na primer Turska i Hrvatska), i zove se samo "Erazmus". Ovaj program, nudi studentima iz EU (i ovima sa strane, što su u fazi priključenja) da na jednu godinu idu u neku drugu zemlju EU i tamo studiraju godinu dana. Sve to vreme dobijaju po 300 evra mesečno. Na ovaj program, koliko sam čuo, nije teško upasti, samo je potrebno znanje stranog jezika. Inače, program je ograničen na godinu dana, znači, odeš u neku drugu zemlju, odradiš tamo tu jednu godinu, a onda se vraćaš kući i nastavljaš studije. E sad, ovo je u EU lako izvodljivo, jer su nastavni programi svuda maltene isti, tako da nije uopšte čudno da u totalno drugoj zemlji nastaviš da učiš ono što si započeo na svom matičnom univerzitetu.

Za sve ostale zemlje, koje još uvek nisu blizu priključenja EU (kao mi na primer), ili koje nisu deo Evrope, postoji EM. To znači da je EM namenjen "zemljama trećeg sveta", u koje se maltene ubraja i Srbija, BIH, Crna Gora, Albanija. Ubraja se i Kosovo posebno naravno, ali 'ajde da ga ne računamo, pošto se kao podrazumeva sa Srbijom... u te zemlje spada i cela Azija (sa Rusijom), Južna Amerika, Centralna Amerika, Afrika... toliko valjda... e sad, kada malo bolje razmislim, ne znam kako nas (zemlje jugozapadnog Balkana) tačno zovu - da li i nas ubrajaju u zemlje trećeg sveta, ili jednostavno kažu "zemlje trećeg sveta i jugozapadni Balkan"... nebitno...

Ono što mnoge ljude zbunjuje u vezi sa EM-om je "ko pije, a ko plaća". Koliko sam ja razumeo, to otprilike funkcioniše ovako: Evropska Komisija (što je telo EU-a, kao na primer u Srbiji Skupština, ili Privredna komora, na taj fazon u svakom slučaju) daje novac u obliku stipendije (koja pokriva sve - školarinu, smeštaj, hranu, ostale troškove) studentima iz celog sveta da dođu na studije (isključivo Master) u EU, ali na program koji će biti isključivo združenog tipa. To znači da se dva ili više Univerziteta iz različitih zemalja dogovore da drže zajednički kurs, pri čemu svaki Univerzitet drži svoj deo kursa kod sebe. Takođe, kursevi su najčešće interdisciplinarni , što znači da se uvek dve ili više nauka prepliću u kursu. U mom konkretnom slučaju (Advanced European Erasmus Mundus MSc in Network and e-Business Centered Computing), radi se o kombinaciji računarski mreža i elektronskog biznisa, što malo ulazi u ekonomiju.

Znači, Evropska Komisija (EK) samo daje novac i ne radi skoro ništa više. Univerziteti koji rade zajednički program su zaduženi za odabir studenata koji će pohađati kurs. Kada se studenti odaberu, spisak se šalje EK-u samo radi finalne validacije, što je obično rutinski posao (a svodi se na to da se proveri da li je student bio u poslednjih 5 godine duže od godinu dana u EU, jer ako jeste, ne može da pohađa kurs - to je jedini uslov koji EK postavlja).

Spisak svih postojećih kurseva možete videti ovde. Verovatno će vam odmah u oči upasti kolona sa godinama. Te godine znače samo kada je kurs odobren, pošto se svake godine pojavljuju novi kursevi. Znači, ako piše 2005. godina, znači da se kurs te godine prvi put održao, ali da se od tada svake godine održava. Moj je kreiran baš 2005. na primer, što znači da ću ja biti u četvrtoj generaciji studenata.

Na svaki od kurseva, koliko ja znam, obično ide po dvadesetak ili malo više studenata. Znači, kada konkurišete za studije, dostupno je oko 20 mesta. Interesantno je da je EK naložila da 2-3 mesta mora da pripadnu studentima sa Balkana. Znači dvoje ili troje mora da bude iz Srbije, BIH, Crne Gore ili Albanije (mislim da Makedonija nije u EM programu, nego je sa Hrvatima i Turcima). I, verovatno ćete pomisliti "uh, 2-3 mesta na 15 miliona stanovnika, jaka mi pomoć". Ako to jeste pomislili, onda razmislite na koliko ljudi ide ostalih 17-18 mesta: Kina (milijardu i trista duša), Rusija (140 miliona), Indija (milijardu i sto miliona), cela Afrika... znači, mnogo! Zato, hvala Evropskoj Komisiji!

Moja drugarica Milena Marković sa kolegama
na kursu koji ću i ja pohađati (Madrid)

Možda se pitate kako to da je Hrvatska ili Turska u programu "iznad" ovog u kome je Srbija. Odgovor je jednostavan: oni su nekoliko koraka ispred Srbije u proceu približavanja EU. Suština je u tome da se kod nas, kada se spominje SSP (što je korak u približavanju EU), samo priča o tome da li ćemo na taj način priznati Kosovo ili ne, a niko ne govori o tome koliko će to značiti studentima na primer. O ekonomskim prednostima da i ne pričam. E pa, zato smo tu gde jesmo - u "zemljama trećeg sveta"...

I ovde stajem, ali samo za sada. :) U narednom postu ću probati da se fokusiram na to šta je potrebno od uslova za EM program, kao i kako izgleda proces prijavljivanja. Do tada, bacite pogled na sajt o mogućnostima studiranja u Evropi, kao i na mapu na početnoj strani. Znam, velika nepravda...

субота, 26. јул 2008.

Kako je u Beču???


U Beču??? Pa, u Beču je kao... u vc-u!!! Da! Ali ne kao u svakom vc-u, nego baš kao u vc-u hotela u kome sam odseo, pa oni javni toaleti u holu što postoje! E, na te mislim!
Siguran sam da vam ovo poređenje deluje smešno, ali (bar meni) ima smisla... da elaboriram...

Dakle, uđem u taj toalet. Kako otvorim vrata, automatski se pale svetla. Kako prolazim dalje, stalno se ispred mene osvetljava sve, naravno, automatski. Toalet papira ima, sve je čisto. Ubrusa takođe ima, kao i tečnog sapuna. Ogledala čista... prava milina!

I zašto sam ovakvo (neprikladno) poređenje napravio? Zato je sve ono što sam video u Beču upravo kao taj toalet - sve radi, sve funkcioniše, sve je na svom mestu i ponaša se onako kako bi trebalo. Jednostavno, ceo sistem funkcioniše!

Kada kažem sistem, mislim na gradski prevoz, javnu čistoću, saobraćaj, vladavinu zakona... u našoj zemlji na primer, sistem postoji, i njegov zadatak je da služi građanima, ali loše funkcioniše, i na kraju zbog toga građani ispaštaju, odnosno sistem radi upravo suprotno - protiv njih.

Kada prošetate ulicama Beča (bar onim u užem centru grada), stičete utisak da je neko stvarno jako ozbiljno planirao razvoj grada, odnosno dobro odradio urbanistički plan grada. Bulevari su izuzetno široki, toliko da ima mesta za trotoare sa obe strane, trake za bicikliste, travnjake, i naravno ulicu za saobraćaj. Automobila na trotoarima nema, tako da nema situacije (koja je svakodnevna kod nas) da pešaci i automobili zamene mesta - prvi na ulici, a drugi parkirani na trotoaru. Koliko sam primetio, one ulice koje su kod nas dvosmerne, i u kojima se automobili parkiraju na trotoaru, u Beču bi bile jednosmerne, pri čemu bi ta jedna traka koja se ne koristi, bila iskorišćena za parking automobila. Na taj način dobijate slobodne trotoare za pešake i dovoljno mesta za parking. Jedina negativna strana je što se dvosmerna ulica pretvara u jednosmernu. Ipak, izgleda da to nije problem u Beču.

Što se tiče raskrsnica, tu smo imali problema prvih dana... nismo umeli da pređemo ulicu! Neće zeleno za pešake da se otvori! E, onda smo shvatili da tu postoji senzor za pešake, koji registruje da oni čekaju da pređu, i koji posle nekog vremena, aktivira zeleno za njih! Interesantno, zar ne?

Senzor za prelaženje ulice

Kao i svaki veći grad u Evropi, i Beč ima metro. Metro ima nekoliko linija koje povezuju sve krajeve grada, što opet znači da se te linije seku. To zahteva da te metro linije budu na različitim nivoima ispod zemlje, tako da prolaze jedna ispod druge. Zbog toga, postoji gomila stepeništa, koji povezuju nekoliko različitih nivoa. Naravno, uvek postoje pokretne stepenice za prelaženje na viši nivo, da ljudi ne mora da se muče! Postoji i nepisano pravilo da se na pokretnim stepenicama uvek stoji s desne strane, tako da onaj ko se žuri može levom stranom da se penje dok ostali na desnoj stoje! Pored svega toga, ni invalidi nisu zaboravljeni, tako da na mnogim mestima gde postoje pokretne stepenice, postoji i lift!

Pored metroa, tu su i tramvaji. Tramvaji idu jaaako često, što odmah znači da gužvi nema ni u tramvajima, ni na stanicama. Skoro uvek ima mesta za sedenje. Postoje dve vrste trmavaja: stariji tip, slični onim beogradski, ali opet u mnogo bolje stanju, i noviji niskopodni modeli. Niskopodni tramvaji su naravno mnogo bolja varijanta, jer je mnogo lakše ući u njih, što je posebno važno za osobe sa invaliditetom. Pored toga, trotoar je tako napravljen da je na istoj visini sa podom tramvaja, tako da čovek u invalidskim kolicima bez ičije pomoći može da uđe u tramvaj. U tramvaju postoji poseban prostor za ljude u invalidskim kolicima. Takođe, postoje i posebna sedišta (kao ovo na kome ja sedim na slici) koja su namenjena starijim ljudima, trudnicama, i ženama sa decom u kolicima. Ispred tog sedišta ima više prostora, tako da mogu i kolica sa bebom da stanu, a ono što me je posebno oduševilo (zbog čega sam se i slikao) je to što postoji i kaiš koji valjda služi da se kolica pričvrste da ne bi mrdala tokom vožnje! Eto, zbog takvih detalja jednostavno osećate da postoji neko ko brine o vama i vašim potrebama...

Toliko hvaljeno sedište
(nije bilo trudnica u blizini ;)

Još jedan detalj: nedelju nakon našeg dolaska, trebalo da se održi gej parada. Zbog toga, svi tramvaji su na vrhu pored austrijske zastave, imali i zastavu tzv. "gay pride"-a! Čak je i na nekim zgradama ova zastava bila istaknuta! Svaka čast za tolerantnost!

Zastava "gay pride"-a

I u metrou i tramvaju neretko postoje časopisi zakačeni pored sedišta koje svako može da otvori i prelista. Nikom ne pada na pamet da odnese ili ukrade.

Na svakoj stanici za tramvaj i metro postoji i poseban displej (pogledati fotografiju) koji pokazuje za koliko minuta koji tramvaj/metro stiže. Inače, tako nešto je trebalo da bude implementirano i u Nišu (bio je to projekat studenata koji je finansirao Filip Moris valjda), ali ne znam zašto se ništa nije dogodilo.

Tabla sa vremenima dolaska tramvaja

I same stanice izgledaju jako lepo. Ova na slici je jedna u samom centru grada. Stubovi su ukrašeni mermerom i ramovima sa slikama, i prosto mi nestvarno deluje da to niko nije ušvrljao ili polomio.

Tramvajska stanica

Plakati se ne lepe kako god se stigne. Na mestima koja su pogodna za to, a na kojima je zabranjeno lepiti, piše na nemačkom "zabranjeno lepljenje". Ipak, koliko sam primetio, ni Bečlije nisu imune na kršenje propisa, jer sam u prolazu uočio dvočlanu ekipu ljudi koja je valjda zadužena za skidanje neispravno nalepljenih postera. Šta mislite, koliko se često to radi u Nišu?

Kada prolazim ulicama, uopšte nisam imao utisak nekog velikog saobraćaja, jer je 90% automobila starije manje od 5-6 godina, tako da su znatno tiši od onih na našim ulicama, zbog mirnijeg rada motora. Pošto su motori u tim kolima savremeni, oni odgovaraju najvišim normama o izduvnim gasovima (Euro4 ja mislim), tako da se i dim iz auspuha ne oseća, ili je to samo moj subjektivan utisak. Mada, koliko znam, EU ne dozvoljava prodaju automobila sa motorima nižeg standarda od Euro4.

Znači, tamo se voze jako dobri automobili, i nije kao kod nas, da najnovijeg Pasata voze likovi držeći levu ruku na volanu u položaju "dvanaest sati", sa tetovažom na podlaktici (da se vidi) i skupim satom na ruci, obrijanom glavom i crnim naočarima. U Beču je sasvim normalno da bakica izađe iz Golfa petice, ili da se dekica sa bakicom vozi u kabriolet Mercedesu CLK. I to mi se sviđa - što normalni ljudi voze nove automobile.

U Beču, pored javnog prevoza metroom, tramvajem i autobusom, postoji i prevoz biciklama. Znači, ubacite neki evro (ne znam tačno koliko), uzmete bicikl, vozite je koliko vam treba, i ostavite je lepo na drugom mestu!

Železnička stanica je takođe ako fino sređena. Na peronima postoje jasno obeležena mesta za pušenje, znači, ne može bilo gde da se "čuri". Takođe kada smo stigli u Beč, tu na peronu smo dobili i besplatne sokove!

Inače, po podacima sa Vikipedije, Beč ima 1 680 000 stanovnika. Po nezvaničnim podacima, čak 600 000 ljudi od ukupnog broja je sa teritorije bivše Jugoslavije, tako da uopšte nije čudno da na ulici čujete naše jezike. U našem hotelu, spremačica je bila iz okoline Šapca. Devojka iz prodavnice suvenira je iz Bosne, a lik koji nam je pravio sendviče u supermarketu iz Republike Srpske, itd. Austrijanci su izgleda dobro svesni ove činjenice, tako da je zvanični sajt Beča ponuđen i na "našim" jezicima.

Sada sam gledao podatke iz Vikipedije, i, sudeći prema članku o Nišu, Beč leži na površini manjoj od površine Niša! Mada, površina Niša se poprilično široko shvata - obuhvata sva prigradska naselja, tako da i nije baš isto...

U prvi mah, došavši u Beč, mislio sam da ne bih mogao u njemu da živim. Ipak, na drugu loptu, jako mi se dopao. Sviđa mi se što je relativno blizu Srbije, a izuzetno je visokog životnog standarda, što je za mene dobitna kombinacija. Ko zna, možda baš u njemu provedem deo svog života u budućnosti...

I za kraj, kratak video klip snimljen pri povratku iz Beča, čisto da osetite atmosferu puta i brzih pruga... EU inače svim svojim članicama nalaže da određen procenat električne energije proizvode iz obnovljivih izvora; Austrija se toga pridržava (poenta je bila da vidite vetrenjače na klipu, ali se zbog lošeg kvaliteta klipa na YouTube-u slabo vide)...


уторак, 22. јул 2008.

BCC, deo III


Inače, naš tim (Tim C) se, koliko sam ja primetio, razlikovao od ostalih po tome što smo nas troje sve radili zajedno. Dok su ostali timovi obično delili ceo case na tri dela, pa radili individualno, i na kraju sve to spajali u jedan ppt, mi smo o svakom detalju raspravljali zajedno, što je, s jedne strane, tražilo više vremena, ali s druge strane, dalo mnogo bolja rešenja od onih koje bismo imali da smo radili odvojeno.

I, da se vratim na priču, tog dana smo, znači, ujutru radili, a onda dogovorili da radimo prezentaciju predveče. Uveče smo seli u 18:00 i radili do... pa 03:00 ujutru... toliko nam je trebalo za desetak slajdova :) U to vreme je bilo uključeno i 45-ominutno vežbanje prezentovanja, što se odigralo na samom kraju.

Sledećeg jutra je trebalo da budemo u pola deset u zgradi koja se zove Urania (koja malo liči na našu Banovinu, samo umanjenu) gde je trebalo da naše rešenje prezentujemo. Pošto tamo nismo bili prvi po redu, imali smo vremena da i na samom licu mesta provežbamo još nekoliko puta izlaganje.

Ispred Uranie

Konačno smo došli i u salu za prezentaciju. Sačekalo nas je troje sudija, od kojih je jedan valjda bio iz Erste banke, a druga dvojica su bili valjda neki iz tehničkih oblasti. Ja sam otvorio prezentaciju, predstavio članove tima, i započeo objašnjavanje rešenja. Maxim se pozabavio tehničkim pitanjima, Lumi use-case-ovima (ko studira računarstvo, zna šta je ovo), da bi prezentaciju zatvorio Max, ponovo. Onda je nastupila desetominutna sesija sa njihovim pitanjima, sa kojima smo se mi solidno snašli. Onda smo izašli napolje na 5 minuta, kako bi oni procenili prezentaciju, a potom se vratili nazad da čujemo njihov feedback. Njihova prva rečenica je bila "Prezentacija je skoro savršena", što je kod nas izmamilo ogromne kezove, od uha do uha, naravno. Rekli su nam šta nam fali, a Max je čuo da su nam i šapnuli nešto tipa "vidimo se u finalu", što inače nije praksa da se kaže, jer tek posle svih prezentacija se odlučuje koja 4 tima (od 12) idu dalje.

Mi smo, naravno bili prezadovoljni, ali, pretpostavljajući da idemo u finale, znali smo da ni te večeri nema izlaska u grad. I na kraju je ispalo otprilike tako. Poslepodne smo saznali da smo prošli u finale, sa još 3 tima, i da je odbrana narednog jutra na istom mestu.


Idemo u finaleee!!!

Te večeri smo opet seli, zasukli rukave i nastavili rad na slajdovima koje je trebalo da dodamo. Znači, trebalo je izložimo dodatna objašnjenja, ali u isto 20 minuta, što znači da je nešto moralo i da otpadne. Radili smo do 10 i nešto uveče, rastali se, da bi se narednog jutra našli u 06:30 da nastavimo sa radom. Tako je i bilo.

U Uraniu smo stigli sa zakašnjenjem, pa je tim koji je trebalo da ide posle nas (mi smo bili planirani da idemo prvi), počeo umesto nas. Tenzija od čekanja nas je ubijala. Kad je taj tim završio, saznali smo da ćemo morati da čekamo da svi završe, pošto smo, jel'te, zakasnili, pa nije fer da remetimo tuđ raspored predavanja. Na kraju smo i mi koooonačno došli i odradili prezentaciju, i to ovaj put pred njih šestoro. Inače, slušali su nas i timovi koji su pre nas prezentovali.


U plamenu prezenterske strasti (finale)...

Mora da primetim da mislim da smo sudijama bili prilično simpatični - bili smo stalno nasmejani, pozitivni, samouvereni, i ono što je najbitnije (pošto se ne ocenjuje samo prezentacija, nego i sam način prezentovanja), timski duh, i tu neku hemiju između nas. Nakon prezentacije, procedura je bila ista: pitanja, koja i ovaj put nisu bila suviše nezgodna, i sa kojim smo se solidno snašli, i feedback. Feedback je ponovo bio neočekivano fantastičan:

1. sudija: "Ovo je stvarno bilo fenomenalno, to sam već rekao u polufinalu, i dalje stojim iza toga. Svaka čast!"
2. sudija: "Ja imam dva merila koja koristim za ovakve stvari - to je komunikacija među članovima tima, i... (nešto, zaboravio sam šta). Bili ste odlični na oba polja, vidi se da odlično funkcionišete, svaka čast!"
3. sudija: "Imali ste zadatak da predstavite poprilično komplikovano rešenje. Uradili ste to na najjednostavniji mogući način. Odlično!"

Naravno da smo odmah nakon zatvaranja vrata sale,. počeli da skačemo od sreće! Stvarno smo bili prezadovoljni; takve komentare jednostavno nismo očekivali!

Konačno, famoznu prezentaciju možete videti ovde.

Posle prezentacije, jedan od sudija nam je prišao, i rekao da je oduševljen tehničkim detaljima koje smo analizirali, i da smo dobrodošli u neki institut u Gracu, u kome on radi. Inače, tehnički deo prezentacije (arhitektura i tehnologije koje se treba koristiti) je skoro u potpunosti odradio Max, koji stvarno zna znanje! Ja takve stvari stvarno nisam znao. Slajd o strukturi portala je njegovih ruku delo, i svaka mu čast zbog toga!


Tim C nakon finalne prezentacije,
sa jednim od sudija (sa instituta u Gracu)

Tog istog dana je bila i svečana ceremonija dodele nagrada. Ja sam malo zakasnio, ali sam uhvatio nekog lika iz nekog austrijskog ministarstva valjda, nemam pojma. Sve vreme je pričao kako se oni u potpunosti zalažu za integraciju Balkana u EU, pri čemu je često spominjao konkretno Srbiju, što je bilo interesantno, s obzirom na to da su takmičenju prisustvoli ne samo Srbi, već i studenti iz Bugarske, Hrvatske, Rumunije, Albanije, Crne Gore, Slovenije, Moldavije, itd. Ono što mi se posebno dopalo je što je bio iskren, rekavši "iskreno, ne zalažemo se mi za integraciju ovih zemalja samo zato što smo toliko dobri ljudi, već zato što imamo i ekonomski interes, tj. zainteresovani smo za ulaganje u vaše zemlje". Rispekt!

Nagrade su dodeljivane unazad - treće mesto, pa drugo, pa prvo. Nas prozvaše poslednje ;) Gromki aplauz, mi silazimo na binu, reflektori upereni u nas, lik nam čestita uz rečenicu: "hajde posle na koktelu da se vidimo da popričamo malo"...

Posle proglašenja u ostalim kategorijama, slede najbolji konusltanti, po jedan za svaku kategoriju. Neki mnogo jak lik proziva pobednike. Dolazi do ICT-a. Čekam. Nadam se, ali ne previše... i čujem "Boskovic Milos"! I opet isto: aplauz, bina, reflektori, rukovanja... dolazi neka televizija, intervjuiše me. Ja nešto pričam na engleskom, ne zaboravljam da naglasim da je ceo uspeh, i timski i moj lični, deo zajedničko rada nas troje, da sam jako srećan zbog toga... na kraju ponosno kažem: "Miloš Bošković, SRBIJA" :D

Što se tiče nagrada dobili smo sledeće:

1. Kao tim - svako po vaučer od 300 evra za kupovinu na Amazonu, kao i 3-4 nedelje rada na razvoju samog rešenja koje smo predložili u Erste banci u Beču (znači nije praksa, nego kao posao)
2. Ja, kao najbolji konsultant - šesnaestodnevni seminar u minujaturnom mestu Alpbah u Austriji, na temu "Perception and Decision", sa plaćenim smeštajem i putem (koji će ovaj put biti avionom ;) )


ICT pobednički timovi na bini pod reflektorima

Sve u svemu, bogato :D

Uveče je bila žurka samo za BCC-ovce, na kojoj smo imali dva besplatna pića, i na koju sam kooonačno otišao i super se proveo! Doduše, nisam smeo da pijem, ali i pored toga, bilo je prilično dobro.

Sledeći dan sam iskoristio za šoping majica od 5 evra i košulja od 2.5 evra, kao i poklona za najbliže. Oko 19:00 krenuli smo nazad za Beograd, opet vozom.

I tako... napisao sam tri dugačka posta na ovu temu, ali sam opet ispričao manje od 50% svega lepog i interesantnog što mi se tamo dogodilo... ipak, ono što sam propustio, a mora da spomenem, su moji cimeri, Beograđani Boško Popeskov i Miroslav Popović (aka Mića iz Kafića), sa kojima sam se odlično zezao i još bolje provodio! Super je bilo deliti sobu sa Bokijem i Mićom (iz Kafića ;) )!


Prodavac koji mi je na srpskom
objasnio da je "pola Hrvat" lool

I umorih se više od pisanja, a verovatno i vas od čitanja... sve u svemu, to je to... sada se polako spremam za seminar u Alpbahu, ali i za Erste banku, iz koje nas još nisu pozvali... ma valjda će sve biti ok... ;)

понедељак, 21. јул 2008.

Malo o BCC-u, II deo...


Inače, na polufinalu u Beogradu je bilo, ja mislim, nas devetoro u kategoriji ICT-a, a trebalo je da nas bude dvanaestoro, ali nije bilo dovoljno ljudi. Da vas podsetim, prva dva mesta je trebalo da idu dalje.

Znači, osvojio sam treće mesto, koje je zajedno sa prva dva vuklo i praksu u Comtrade-u. Kasnije sam saznao da smo sva trojica (prvo, drugo i treće mesto) odbili prakse, pri čemu sam ja prošao najbolje, jer sam umesto toga dobio eksterni hard disk od 500 gb - tačno ono što mi je trebalo! :D

Elem, prošlo je možda mesec i nešto dana od takmičenja, kada mi je stigao mejl da idem na finale u Beč. Isprva sam bio zbunjen - mislio sam da je neka greška, posebno kada mi je Đorđe Ranković, koji je valjda osvojio 4. mesto, javio da je i njemu stiglo. Na kraju se ispostavilo da za finale nije bilo dovoljno učesnika, pa su morali da pozovu više ljudi sa lokalnih takmičenja. Ispalo je da od devetoro, koliko je učestvovalo na polufinalnom takmičenju, u Beč ide čak šestoro!

I ništa, išli smo svi zajedno - sve četiri kategorije takmičenja iz Srbije, petnaestak nas, sa našim lokalnim koordinatorom, Milicom Čičovački, koju smo od mila zvali Učiteljica :) , i koja je svoj posao odradila za čistu desetku. Put do Beča je bio vozom, u spavaćim kolima, plaćen naravno, kao i smeštaj tamo sa dnevnim džeparcem za hranu (11 evra dnevno, što je i više nego dovoljno).

Ekipa iz Srbije, zajedno sa "Učiteljicom"
(i dva Bosanćerosa viška ;) )

U Beču je takmičenje malo drugačije bilo organizovano. Za razliku od beogradskog, ovde je pre finala postojalo i polufinale, i takmičili su se timovi, a ne studenti individualno. Timovi su bili internacionalni i bilo ih je dvanaest. Ja sa bio u timu sa Rumunkom Luminicom Ćukom i Moldavcem Maksimom Kalančom.


Tim C - Maksim Kalanča, Luminica Ćuka i ja

Ovaj put, zadatak je postavila Erste banka. Trebalo je osmisliti portal za ovu banku, koji bi se bazirao na Web 2.0 tehnologiji, a koji bi bio namenjen postojećim korisnicima, ali i potencijalno novim korisnicima. Detalje ovog case-a možete videti ovde.

Pravi posao oko zadatka nas je sačekao u Beču. Zbog toga sam se plašio da od Beča neću videti ni B, ali sam, kada sada pogledam, totalno zadovoljan - uspeo sam iskombinujem rad sa majanjem. Ipak, nešto je moralo da se žrtvuje, a to su bili večernji izlasci - izašao sam samo jednom, i to poslednje večeri... :(

Prvo veče, Max, Lumi i ja smo se sastali, i sve vreme samo razgovarali, prvo o svemu, neobavezno, a onda se fokusirali na case, pišući samo kratke beleške. Sledećeg dana smo to isto uradili ujutru, i dogovorili se da predveče počnemo da pravimo prezentaciju (ono što nisam spomenuo je da smo rešenje predstavljali u obliku Power Point prezentacije, koja nije smela biti duža od 20 minuta).

Šta se kasnije događalo, u narednom postu... ;)

недеља, 20. јул 2008.

I pre nego što krenemo sa Erazmusom, malo o BCC-u...


I evo, tek sam na početku, a već sam počeo da skrećem sa glavne teme. Ali ovo je suviše interesantno da ne pišem o tome! Radi se o BCC-u - Balkan Case Challenge-u. BCC je takmičenje namenjeno studentima jugoistočne Evrope. U ovom takmičenju, koje organizuje WUS Austria, što je valjda nevladina organizacija osnovana u Gracu 1983. godine, studenti se nadmeću u rešavanju određenih zadataka (case-ova), pri čemu su podeljeni u 4 kategorije: ICT (Informaciono-komunikacione tehnologija), Model Evropskog Saveta, Biznis i Prava. Zadatke zadaju sponzori takmičenja. BCC je organizovan u vidu niza polufinala, koja se odvijaju u svakoj zemlji ponaosob, a potom i finala, koje je uvek u Beču, i na koje dolaze pobednici sa lokalnih BCC-ova.

Ove godine sam po drugi put učestvovao na BCC-u. Prošle godine sam išao u Novi Sad na lokalno takmičenje i sa svojim timom osvojio drugo mesto, pri čemu je samo prvi tim išao u Beč. BCC u Novom Sadu prošle godine je bio odlično organizovan: takmičenje je bilo u hotelu Park sa celih 5 zvezdica, koji je naravno fantastičan. Zajedno sa kolegama Biljanom Dinić i Milošem Stanojevićem, radio sam na rešavanju case-a koji je zadao Comtrade, kao jedan od glavnih sponzora. Case je inače bio realan problem: Comtrade-u je bila potrebna nova proizvodna linija za računare, sa visokim stepenom skalabilnost. Možda vam zvuči totalno strano, ali i meni je tako zvučalo kada sam pročitao case! I verovatno se pitate koja su to znanja potrebna za rešavanja jednog ovakvog zadatka. Pa, samo dve stvari: istraživački duh (čitaj - dobro baratanje Google-om) i dobro prezenterske sposobnosti, jer se rešenje zadatka prezentuje trima sudijama, i to na engleskom. Naravno, biti student elektronike se podrazumeva. :)

U svakom slučaju, prošle godine smo osvojili timski drugo mesto, i kao nagradu dobili mp3 plejere. Ove godine sam rešio da povučem što je moguće više ljudi iz Niša, i stoga napisao jedan "paljevinski" post na forumu EESTEC-a. I, uspeo sam da zaintrigiram ljude, što je rezultovalo time da nas četvoro ide iz Niša, pri čemu je trebalo da krene još dva momka, ali su odustala zbog ličnih obaveza.

Ove godine, takmičenje je bilo individualnog tipa, i prva dva mesta su imala osiguran put u Beč. Zadatak je opet davao Comtrade, i ovaj put on se sastojao u tome da se konceptualno (znači, bez programiranja) razvije online sistem za odabir računara, i to za laike. To znači, da korisnik koji se ne razume u računare, dobije 10 pitanja na sajtu, naravno, laičkih, odgovori na njih, i dobije preporuku koji računar da kupi. Kako je case izgledao, možete videti ovde.

Na tom takmičenju, uspeo sam da osvojim treće mesto, što naravno nije bilo dovoljno za odlazak u Beč. Kako sam ipak otišao, saznaćete u narednoj epizodi, kada će biti i malo sličica...

Čemu ovo služi (a uz to i...)


OK, da objasnim zašto uopšte želim da pišem ovaj blog. Pa, imam dva glavna razloga: prvi je da, s obzirom na to da idem u inostranstvo na studiranje (o čemu će biti reči kasnije), na ovaj način budem u kontaktu sa svojim prijateljima i porodicom, odnosno da oni znaju šta se to sve meni (lepo) dešava u belome svetu.

Drugi razlog je što verujem da ima ljudi kojima bi ovakve priče bile interesantne. To znam po sebi - čitao sam blog Milene Nikolić o praksi u Guglu u Londonu, Nikole Todorovića o praksi u istoj firmi, ali u Njujorku, kao i njegov blog sa studija u Notingemu. Takođe, redovno sam pratio i svog dobrog druga iz srednje koji je bio na jednogodišnjem studiranju u Americi, Nikole Prodanovića. I verujte me, puno toga interesantnog sam imao da pročitam i saznam od njih troje.

Pokušaću ovaj blog da tematski pre svega držim u domenu Erazmus Mundus studija na koje idem, ali već sada mogu da obećam da ću se baviti i mnogim drugim pitanjima kao što su način života i ekonomskoj situaciji u inostranstvu i ovde, pričama sa Elfaka (ko ne zna, skraćenica za Elektronski fakultet u Nišu), itd. Sve u svemu, blog će biti raznobojan...

Razmišljao sam o imenu bloga. Iz jednog priručnika za pisanje bloga sam saznao da je najbolje da naziv bloga definiše temu koja će biti u njemu obrađivana. Pošto sam već naglasio da će moj blog biti kombinacija mnogih tema, odlučio sam se za jednostavan naziv "Miša iz Daleka", što je istovremeno moj nadimak na nekim forumima, ali i suština ovog bloga; znači, verovatno ga i ne bih pisao da sam ostao ovde...

Toliko za sada!

субота, 19. јул 2008.

Prvi mačići se...


Tako nekako... e pa, ovaj post je upravo za to - za bacanje... ;)
Znači, upravo pišem svoj prvi prvcijati unos na svom prvom prvcijatom blogu... videćemo koliki će vek ovog bloga biti. Ranije sam pisao dnevnik, i to jedno 4-5 godina, ali sam se poslednjih nekoliko godina olenjio i digao ruke od toga. Ovo bi valjda trebalo da bude neki novi početak... videćemo...