понедељак, 30. новембар 2009.

Ukinuše ih!


Slećem na bečki aerodrom. Vreme odlično. Dolazim da pasoške kontrole. Tras! Pada pasoš na šalter. Novi, crveni. Uzima ga policajac. Otvara ga i počinje da lista. Okreće stranice, vize nema. Gleda me oštro, ja njega još oštrije. Ne može ništa da mi zameri, da mi nađe manu. Pasoš nov, čip unutra, već ga provukao kroz čitač, podaci se poklapaju, na slici sam ja, i ličim na sebe, da. Ne preostaje mu ništa drugo nego da mi pasoš Републике Србије vrati i sa osmehom mi kaže: "Prijatan boravak u Austriji!"

Moćno, a? Jeste, ali to mi se nije dogodilo. Dogodilo mi se nešto slično, ali sam to namerno prpričao u romaniziranoj formi, ubedljivo i paljevinski :)

Zapravo, trebalo je da letim nazad iz Beča za London. Dao sam policajcu pasoš, u kome naravno nema vize, ali ne zato što mi ne treba, nego zato što imam boravišnu dozvolu, koja mi omogućava neograničen boravak u šengen zoni do aprila sledeće godine. Ali tu dozvolu mu nisam dao, samo pasoš. Odmah je reagovao, rekao mi da nemam vizu, i pitao kako sam uopšte ušao bez vize. E, onda sam mu izvadio boravišnu dozvolu, i tu već nije imao šta da mi zameri, i pustio me u avion :)

Hteo sam da vidim kakav je osećaj kada mi ne treba viza za putovanja. Mislim, treba mi boravišna dozvola, koja je u vidu posebne kartice, ali mi bar ne treba ona prava, zalepljena viza...

Ali, eto, javiše danas da mi/nam od 19. decembra neće trebati apsolutno ništa sem pasoša! Ah, divne li vesti! Ja sam iskreno srećan. Naravno, uvek ima onih koji će reći "pa koja mi vajda od toga ako nemam para da putujem?" Ja bih njima poručio da probaju makar za promenu da čašu posmatraju kao upola punu, a ne upola praznu - sviće polako i nama, pa će valjda i prosečan Srbin uskoro moći da priušti da skokne do Budimpešte, Soluna, Beča ili Venecije. Što reče Tadić (svašta on priča, ali ova mu je stvarno na mestu): "Nisu toliko bitna sama putovanja u Evropu, koliko sam osećaj da su ona moguća". Istina. Word.

Mada, verovatno će nas još neko vreme gledati... pa čudno na granični prelazima, obazrivo, sumnjičavo... mada kako i ne bi, imajući u vidu veliki broj naših građani koji će zasigurno iskoristiti ovu povlasticu da nađe neki ilegalan posao u EU... ali dobro, i to će se vremenom smanjiti...

Moja pasoš i "viza"

Inače, imao sam jednu interesantnu situaciju kada sam stigao u Prag, isto na aerodromu. Dam policajcu pasoš i boravišnu, gleda on dokumenta, i to ih poprilično gleda... ko zna šta je mislio... recimo:
"Dooobro, Miloš... Bo... šta god... došao iz Londona... srpski pasoš... španska (!?!) boravišna dozvola?!?! Pa šta on radi u Pragu??? Pasoš deluje kao da nije falsifikat... ova boravišna mi sumnjiva, ček' da je stavim pod ovo svetlo da vi'm... hmmm, deluje ok... ok, šta god..."

A mislim se, kako i da ne delujem sumnjivo - pasoš mi iz jedne zemlje, dolazim iz druge, a boravišna dozvola mi iz treće zemlje! Dobro, bitno da me posle silnog zagledanja dokumenata, pustio da uđem!

Posle ove vesti, još više se aktuelizovala priča o low-cost letovima. Nakon otkazivanja švedskog avio prevoznika (koji inače nije low-cost), izgleda je izvesno da će iz Niša leteti WindJet (bacite pogled na mapu - ima ga Niš!) Malo sam pesimističan što se tiče planiranih linija (Forli, Palermo, Katania), ali daće bog pa da nešto ispadne od toga i na duže staze. Mada, čak i ako ništa ne ispadne od toga, treba da budemo srećno što nam je Sofija relativno blizu, a tamo već ima popriličan izbor low-cost letova, što sa obaranjem viza postaje jako realna alternativa našem i beogradskom aerodromu.

Ono što me mnogo iritira u poslednje vreme su priče o cenama tih letova. Neki misle da je šarena laža (naviknut Srbin na prevaru), i da će sigurno da im naplate boga oca na aerodromu, dok drugi ne znaju šta ulazi u tu minimalnu cenu. Što je najgore, novinari neprestano vrte manje-više istu priču, bez konkretnih odgovora na različita pitanja koja muče prosečnog Srbina. Srećom, novinar "Južnih Vesti" je konačno probio led, i napisao članak koji po mom mišljenju ima najbolji odnos dužina/informativnost! Znači, u poprilično kratkom članku (konkretno, deo "uslovi putovanja") rekao jako, jako mnogo, objasnio dosta toga, i još ubacio relevantne linkove za dodatne informacije. Bravo za Predraga Blagojevića!

Pozdrav!

петак, 20. новембар 2009.

Neki Erasmus Mundus klipovi IV


Još jedan skok u bližu prošlost - muzej nauke u Valensiji, koji sam posetio onomad :)
Jedan od načina da se nauka približi širokim narodnim masama je i da se učini interesantnom! To izgleda ovako:

Kijanje

Srce u preseku

(Ne)Spretnost na delu

Koliko imamo tečnosti u telu

Potrošnja struje

Ogledalo

Imam još klipova, ali oni nekom drugom prilikom!

среда, 11. новембар 2009.

Kulturne dogodovštine iz Niša


Već sam pisao o poseti Nišu kolege mi sa faksa, Vladimira. Tada nisam stigao da ispričam naše dogodovštine pred Vladimirov polazak.

Naime, posle silnih žurki, kafana, pijanki i ne znam čega još, dođosmo i do "kulturnog" dela, što ispade pretposlednjeg dana. Rešio sam bio da pokažem Vladu Logor Crveni krst, Medianu, Ćele kulu i Narodni muzej grada Niša. Stoga, ovaj post se sastoji iz ovog uvoda, zaključka i četiri scene.

Scena prva - Logor Crveni krst
Odemo mi lepo tamo kolima, sačeka nas žena koju znam i od ranije, kada sam dovodio neke strance na isto mesto, pre nekoliko godina... kupimo lepo karte. Unutra postavka koja nije menjana... pa recimo minimum 20 godina, verovatno i više. Sve na srpskom, o engleskom ni govora, pa još kucano na mašini! Od naprednih elektronskih uređaja tu su prekidač za svetlo, sijalice... ah, da - senzor za požar - to su ubacili pre neku godinu... znači strašno!

Ovde se kupuju karte

Ilustracija (za 3D model ili slično
ćemo pričekati još koju dekadu)

Ok, kapiram da je fora da logor ostane onakav kakav je bio u vreme korišćenja, ali mogli su bar da ubace neki ekran sa pričom nekom, ili nečim sličnim... a jel sam spomenuo da nismo imali vodiča? E pa nismo.
Izađem ja ispred, Vlad ostao još unutra, bilo mu zanimljivo... a ona žena što nam prodala karte, spava na dve stolice... :S

Scena druga - Mediana
Stignemo u Medianu, nekako uspem kolima da siđem sa puta na ulaz, jer ne postoji nikakav regulisan prilaz ili tako nešto (u povratku sam uspeo i da zakačim auto s donje strane kada sam izlazio na taj isti put), parkiramo gde nađemo (parkinga nema), uđemo unutra... sačeka nas vodič, mlađi neki momak. Lepo nam sve ispriča na engleskom, jako fino sa entuzijazmom, dodatnim objašnjenjima... baš lepo... inače, ušli smo besplatno... i, sada ide interesantan deo priče; priča on nama:

Mozaici kojih nema

"A jel znate zašto je danas besplatan ulaz? Jer nemamo šta da prodamo - nemamo karte, nisu nam ih doneli!"
Slovenci tu neki sa nama, osmeh im na licima, osmeh i na mom, ali kiseli...
"A pre neki dan, došla Amerikanka neka i pita gde je vc. Ja joj kažem da nemamo nikakav mokri čvor ovde!"
"I svima kada dođu, ja pričam kako su svuda ovde mozaici, ali kako da mi veruju kada ih ne vide? A mozaici moraju da budu prekriveni peskom zbog zaštite od spoljašnjih uticaja, a para za izgradnju nastrešnice nema!"
Eto šta se događa sa našim kulturnim blagom. Ali, tu nije kraj...

Scena treća - Ćele kula
U Ćele kuli nas sačeka jedan stariji čovek, jako fin, kasnije ga čuh kako priča prvo engleski, pa ruski sa Vladimirom, pa onda i francuski. Da, bili i neki Francuzi!
Kada sam ušao u Ćele kulu, zaprepašćenje - lobanja bar upola manje nego kada sam bio pre nekoliko godina!!! Pa gde su sve te lobanje nestale sada?!?! Razumem pre 200 godina da su ljudi sahranjivali ostatke svojih najbližih, ali kome danas pada na pamet da uzima lobanje?!?!

Ulaz u Ćele kulu

Lobanje kojih nema

"Vidiš li ono udubljenje tamo?", pita mene vodič.
"Vidim." Uočavam da je malter znatno svetliji od ostatka, znači, skoro izvađena lobanja.
"E pa, te lobanje nema od kada je ovde prošla jedna učenička ekskurzija"
"Ali čekajte, šta je bilo sa onim staklom što je štitilo kulu pre desetak i više godina? Što ga sada nema?"
"Pa, to su tada sklonili da bi stavili novo, što se nikad nije dogodilo. Trebalo je kao nešto da urade za proslavu 200-godišnjice Čegarske bitke ove godine, ali ni tada ništa nisu uradili."

Scena četvrta - Narodni muzej Niš
Ulazimo u muzej, a ja padam u trans - totalno drugačiji od poslednje puta kada sam ga video! Sve šljašti, sređeno, kvalitetno osvetljenje, postavka deluje odlično, električna vrata... ma svetski, kao u Engleskoj!
Narodni muzej u Nišu

... i još jednom...

Dolazimo do šaltera da pitamo da li možemo da prođemo sa kartama koje smo već kupili ranije za Logor, i odgovara nam lik koji tu radi:
"Može, može. A da vas pitam - jel nije problem što ide ova muzika?"
Čujem ja neku muziku, ali ništa strašno.
"Nije, nema problema."
Uđemo unutra, i stvarno sve fino. Lepo na srpskom, pa na engleskom, pa lepo osvetljeno... ekrana i dalje nema (ako se dobro sećam), ali je ipak ceo utisak mnoooogo bolji od onoga što smo do tada videli... ide neka muzika, uz postavku da se slaže, pomislim ja... ali, ne! Nije iz postavke! Lik sa šaltera zapravo gleda film, pa se čuje muzika iz njegovog filma, sa sve crnačkim slengom! Šou!

Postavka se sve muzikom iz filma

I tako... šteta, šteta, šteta... kada bismo samo znali da cenimo to što imamo... Niš ima toliko toga da ponudi, ali mi kao građani to ne umemo da iskoristimo, ni da cenimo. Odnosno, oni koji rade u naše ime, političari, ne znaju... šteta... A ovako to rade Britanci.
Toliko od mene za sada! Pozdrav!

четвртак, 5. новембар 2009.

Negde u oblacima


Ovaj post ne pišem iz svoje sobe u Redingu. Evo me u avionu, na putu za Madrid. Drugar sa kursa, Vladimir, je bio kod mene nepunih nedelju dana, pa sada ja idem malo kod njega, u Madrid. A putujemo zajedno, Easyjet-om, low-cost prevoznikom.

Pred poletanje

Pre dva dana samo zajedno išli do Liverpula. Naterao me Vladimir; hteo da vidi muzej posvećen Bitlsima (pošto su oni iz Liverpula)... ja mu još odavno obećao da ću da idem, ali kao i uvek, kada je trebalo da kupimo karte, nije mi se išlo. Ali ok, nekako sam nabedio sebe da krenem, iako je trebalo da ustanemo u 5 ujutru, a vratimo se tek narednog dana u 8 ujutru. I sve to bez spavanja.

U Bitls elementu

U jeku oduševljenja

Mogu reći da smo se solidno proveli, ali neću ovde previše o tome. Samo ću još da dodam da je muzej bio interesantan, a da je Liverpul mrtvilo od grada - skoro da žive duše nije bilo. Slike se mogu videti ovde.

Pisaću o onome što je meni interesantno. U ovom slučaju - autobusi. Kupili smo dve povratne karte do Liverpula, što nas je izašlo po 25 funti (nešto više od 2500 dinara). Kupovinu smo, naravno, obavili preko interneta. Obično se posle kupovine karta odštampa na kućnom štampaču, što je meni sada bio problem, jer štampač imam samo u kampusu. Ali, smislili Englezi novu stvar: da bi olakšali pretešku proceduru štampanja karte kod kuće, u ponudi je i slanje autobuske karte na sms! Da, poruka na telefonu je autobuska karta!

Dve povratne do Liverpula

S nevericom sam odabrao ovu opciju, nisam imao drugu. Mislim šta, dođem do busa i vozaču pokažem... sms poruku na mobilnom?!?

Na kraju se ispostavilo da je upravo tako i bilo. Vozač je samo bacio pogled i pustio nas. Nije bilo problema.
Autobus je naravno, bar 5 puta bolji od proseka koji se viđa na srpski drumovima. Za mene je inače, najveći doživljaj bio da prvi put u životu koristim VC u busu! Sigurno zvuči smešno, ali svi znamo kakva je situacija kod nas - u mnogim autobusima ga ima, ali je po pravilu zaključan...

Ne, nije aerodrom, samo
autobuska stanica

I tako, lepo beše bilo u Liverpulu pre dva dana, a sada me već evo na pravcu za Madrid, aa neki dan planiram da idem u obilazak Salamanke. Povremeno se zamislim: do pre 2-3 godina jedan ovakav scenario bi mi delovao totalno nestvarno: neki daleki gradovi, putovanja avionom, bez prevelike brige o novcu... ali eto, nekako i ja dođoh do toga da vidim taj London, Madrid, Liverpul, Barselonu... i naravno, drago mi je što imam tu priliku. A sledeće nedelje idem u Beč, isto kod druga :) Da se malo provodimo. Možda krajem meseca odem i do Praga, videću...

Liverpul

Iako možda tako deluje, ceo moj rad na diplomskom se zapravo ne svodi na česta putovanja :) Finta je u tome što taj kraj marta, kada treba da sve završimo, deluje suviše daleko da bismo se uozbiljili i počeli naporno da radimo... cenim ga da ću ovako moći da se švrćkam još najviše mesec dana, a posle toga nema zezanja... pa rekoh, da iskoristim dok još mogu :)

Nego, pitao sam Vladimira da li EU-ovcima treba viza za Rusiju, i on kaže da treba. Znači, od prvog januara ćemo moći da putujemo i u EU, i u Rusiju, a Evropljani neće moći na istok :D Još malo pa nas eto na svim belim listama, kao i Titovo vreme :D

Za kraj - Haloween. Ovu proslavu Englezi shvataju jaaako ozbiljno, toliko da je sramota te večeri ići bez kostima, što se nažalost meni dogodilo... :( da bih se utešio, snimao sam druge :)


Svaka čast za kreativnost!

P.S. Čestitam svom jako dobrom drugu, Aleksandru Tričkoviću, na diplomiranju! Neka je sa srećom, 3čko!!! :)