среда, 31. децембар 2008.

Rezime


Vraćam se kući, prođoh pored neke dece koja su bacala petarde, i setih se...

Bio sam mali, tako kao oni - možda 8-9 godina... nas nekoliko smo se isto tako zabavljali kao oni sada... i, pošto smo izgustirali sve regularne načina za bacanje petardi, setimo se da ubacimo petardu u plastičnu flašu... nađosmo neku flašu u travi, dvolitarsku... zapalimo petardu, i u trenutku kada smo na pola ubacili petardu u flašu, flaša se zapali, i to iznutra! Naravno, samo smo je bacili u panici, totalno zbunjeni... a šta je u stvari bilo: bile su to one naaajbolje godine '94-95, vreme hiperinflacije, opšteg haosa, a u okviru njega, i masovnog šverca benzina. Benzin u dvolitarskoj flaši je tada bila normalna stvar. E, neko je takvu praznu flašu bacio, a mi pokušali da je iskoristimo za dečije igrarije... srećom, bez posledica...

Nego, dođosmo do kraja godine... moji prijatelji i ja volimo da na kraju svake godine damo ocenu, i eventualno iznesemo razloge za to. Ja proteklu 2008. godinu ocenjujem jednom jaaakom osmicom! Tri stvari su meni, čini mi se, obeležile ovu godinu: duga u svim bojama žute, u kojoj sam uživao skoro 5 meseci, pobeda na Balkan Case Challenge-u, i možda i najjače iskustvo, prvi semestar na Erazmus Mundus studijama. Da nije ove prve stavke, mogao bih možda i čistu desetku da tresnem, ali eto... 

A kako vi ocenjujete Vašu 2008. godinu???



I za kraj, želim svima srećnu Novu godinu, uz puno zdravlja i ljubavi. To je najbitnije. A ostalo će, valjda, doći samo po sebi... ;) 





понедељак, 22. децембар 2008.

Vic o Srbima (u Švajcarskoj)


Obožavamo da pričamo viceve o susedima, zar ne? Na meti najčešće Bosanci i Crnogorci... a ja dok bio u Engleskoj, čuo vic o Srbima...

U Oksfordu (Jura drugi s leva)

Pre nego što ga ispričam, da napišem kako je do toga došlo. Išli smo u Oksford u jednodnevnu posetu. Sa nama je pošao momak koji ne studira inače u Redingu, Letonac, Juri. Tu sam se ja upoznao sa njim, rekao mu da sam iz Srbije... on je primetio da nas svuda ima po Evropi (Srba), da skoro uvek odlično govorimo Engleski, i da smo često na lošem glasu, zbog, kako je rekao, naše mafije. Objasnio mi je da je studirao u Švajcarskoj, i da je tamo za cimera imao nekog Slobodana. Rekao je i da ima puno Srba u Švajcarskoj, a onda u vezi sa tim i ispričao ovaj vic:
Lete avionom preko Sahare Rus, Holanđanin, Švajcarac i Srbin. Gledaju oni dole, i vide siromašan narod, ništa nemaju. I, odluče se da im pomognu - da im bace čega imaju puno. Rus počne da razmišlja, i kaže: "Eto, mi puno imamo votke", i baci nekoliko kontejnera votke. Holanđanin: "Hmmm, mi imamo puno marihuane", i baci desetak kilograma marihuane. Švajcarac, misli se: "Pa, mi imamo puno Srba", uhvati Srbina i izbaci ga iz aviona!
Dobar vic, zar ne? ;)

среда, 17. децембар 2008.

Englezi i Engleska po tezama


Tokom poslednja dva meseca, primetio sam dosta interesantnih sitnica u Engleskoj, ali nikako da ih stavim u blog, uvek zaboravim šta sam hteo... e, onda sam počeo da beležim sve u txt fajl koji mi je bio na desktopu, i evo, sad se dovoljno nakupilo da ispadne jedan dobar postić! :)

Hmmm... odakle da počnem... 

- Većina Engleza, recimo, ne stavlja ruku na usta kada zeva! Bejah u banci da otvorim račun; službenica maksimalno prijatna i kulturna, ali kada u jednom trenutku otvorila čeljusti... ludilo...

- Suprotno od (mojih) očekivanja, kada pridržiš vrata Englezu, ili na neki drugi način tako ispoštuješ, ne kažu "Thanks" ili "Thank you", nego obavezno "Cheers"

- U Engleskoj dosta voze bicikle. Takođe, dosta vode računa o bezbednosti, tako da skoro svi imaju nešto drečavo zeleno na sebi, kao i po nekoliko lampica, često i na glavi! Pored toga, imaju jako simpatične male bicikle, koji su meni delovali smešno, ali sam kasnije video da je njihova poenta da su izuzetno lako sklopivi, tako da mogu da se stave u gradski prevoz, ili voz. Praktično. 


U rasklopljenom stanju

- Pored toga što nose otkačene kostime za Noć veštica, Englezi se otkačeno oblače i na najobičnijim žurkama, bez ikakvog razloga. Preoblačenje u ženu, ili nošenje krila anđela - to je za njih ok, i često to rade... 


Sasvim obična žurka

- Već sam o ovome pisao, ali mora ponovim... Englezi se mogu podeliti u dve vrste - normalne, i "hladnokrvne". Ovi prvi su jasni, a ovi drugi su specifični po tome što se oblače kao mi, ali kao da je 20 stepeni više. Znači, na 10 stepeni, oblači se majica, ili tri četvrt pantalone, a ni papuče sa bosim nogama nisu retke. Obično ne kombinuju sve ovo zajedno, ali svakog dana je moguće videti majicu+farmerice, ili duks+tri četvrt... devojke uveče izlaze u haljinama koje nemaju rukave, i koje su jako kratke, obavezno drže prekrštene ruke kao da im je hladno, ali im izgleda ne pada na pamet da naredni put ponesu jaknu. Znači, baš su hladnokrvni :)


Inače, ima i 
ovde vandala...

- I Englezi, kao i mi vole da "cimaju" na telefon kada zatreba, ali, interesantno, nemaju pogodan izraz za to na engleskom. Mi imamo "cimnuću te", a oni imaju "I'll give you a ring and you don't pick up", i očigledno je da je ovo naše mnogo bolje... inače ova činjenica je poprilično čudna, imajući u vidu da je engleski jezik jedan od jezika sa najbogatijim fondom reči.

- Na svakoj novčanici obavezno stoji slika kraljice, kao i na svakom novčiću, što ne ostavlja mesta za brojku, da se vidi koliko vrdi novčić. To znači da sam svaki put morao da izbečim oči da bih video koliko imam sitnine, pa sam se na kraju setio rešenja - ponudim prodavcu gomilu da se sam posluži... 



Jedna funta je manja od našeg dinara,
pa aj pročitaj ovo "one pound" na njemu...

- Čekanje u redu u Engleskoj je takođe drugačije. Kada postoji više šaltera, nema svaki šalter poseban red, već svi čekaju u jednom redu, i onda idu na onaj šalter koji se oslobodi. Na železničkoj stanici recimo, postoji i zvučnik sa koga se čuje koji je šalter upravo oslobođen, a na zidu stoji broj tog šaltera. Jako korisno. Danas sam inače bio u glavnoj pošti u Nišu (ax, da: vratio sam se!), i videh da su i tamo uveli taj sistem, samo što kod njih obezbeđenje proziva ljude koji treba da dođu na šalter. Svaka čast za napredak.

- U Engleskoj postoji autobuski prevoznik koji nudi bežični internet u svojim autobusima. Neko mi reče da će to uskoro valjda i kod nas da se pojavi, navodno Lasta planira, ali nisam siguran...


Piše lepo Wi-Fi

- Skoro svakog dana se u Redingu mogu čuti sirene - policijske i hitne pomoći valjda. Kada se to dogodi, svi automobili se sklanjaju na trotoar i staju, kako bi propustili ove da prođu. 

- U Engleskoj imaju ulice koje ja nazivam jednosmerno-dvosmernim. Pošto su na obe strane ulice parkirani automobila, nema dovoljno prostora da istovremeno prolaze dva automobila u suprotnim smerovima, tako da kada neko ulazi u ulicu, mora da sačeka na njenom početku da vozilo koje je već u ulici izađe iz nje. Znači, to bi kod nas samo jednosmerna ulica mogla da bude, ali kod njih funkcioniše, što je meni jako čudno, ali eto...

I mislim da ću ovde stati sa Redingom! Bilo je lepo dok je trajalo, a sledeća destinacija - Solun!

уторак, 9. децембар 2008.

Tamna strana Engleske...


... je što kradu, bre! 

Pre mesec i po dana smo bili u ovom klubu, ostavili smo stvari gde smo na početku večeri sedeli, i mojoj drugarici su ukrali novčanik, sa kreditnim karticama i novcem! Pošto je ona iz Meksika, morala je čak kući da zove da bi blokirala kartice. A Dogma važi za jedan od najboljih i najpoznatijih mesta za izlazak u Redingu, odnosno, nije neka rupa pa da je logično da se tu skupljaju lopovi...

Dalje, pre isto mesec i po dana otprilike, bio sam na žurci u studentskoj uniji, koja se nalazi u okviru kampusa. I kao, da uštedim pare, odlučim da ne platim garderobu, i ponesem sako sa sobom, i ostavim ga na jednoj ogradi pored podijuma. Odem da uzmem piće, a drugarica ostane tu. Vratim se, sakoa nema! Drugarica me pita: "Da nisi ti možda u međuvremenu dolazio i uzeo sako, a ja da nisam videla?" Naravno da nisam... i šta da mislim? Da li da budem srećan što sam poneo sa sobom pasoš, novac, fotoaparat, mobilni, i sve nagurao u farmerice i tako sačuvao od krađe, ili da se nerviram što mi ga omiljeni sako nema???

I na kraju ispade dobro: drugaricu je grizla savest što je maltene njenom krivicom moj sako nestao, pa je obišla klub i našla ga u nekom budžaku... a šta se stvarno desilo, da li je neko stvarno pokušao da ukrade nešto iz njega (a u džepovima ama baš ničega nije bilo), ili se samo neko zezao, nikada neću saznati... ma bitno je samo da mi je sada sako u ormanu, i da mogu i dalje da ga nosim!

Englezi inače dosta koriste GPS uređaje  u kolima. Na autoputevima a i u ulicama u gradu, ima dosta elektronskih saobraćajnih znakova, na kojima se smenjuju razne informacije, između ostalih i "Ne ostavljajte vaše sat nav (tako ih Englezi zovu) uređaje u kolima!" Sigurno im to ne pričaju za džabe - kradu se.


Ne budi žrtva

Od drugara sam čuo da se ovde dosta nose i noževi. Lično do sada nisam video (ko je lud da ga pokazuje), ali verujem da je tako, jer sam od drugih čuo da se dešavalo da na ulici zaustave čoveka i otmu mu novac ili nešto drugo vredno. U Engleskoj su uočili ovaj problem, i videh na televiziji da ima reklama koje govore o tome. 


Ovu nisam video na tv-u, ali je interesantna

Što se tiče droga, o tome nisam informisan, ali sam danas isto video reklamu na tv u tome, pa sudeći po tome, i to takođe predstavlja problem. 

Ovo se ovih dana vrti po TV-u

I ova je interesantna


Update: A ovo je naša reklama

Jedino što znam je na osnovu jednog upozorenja koje videh u hodniku, u mom holu, a govori o tome da vodimo računa šta pijemo na žurkama, jer postoje ljudi koji stavljaju neke tablete u pića ili šta god, koje omamljuju, a sve to da bi žrtvu silovali! I muškarci nisu izuzeti!

E sad, jedna malo drugačija tema... pisao sam već o svojoj poseti dvorcu u Vindzoru, pisao sam o gomili oružja, različitih drugih predmeta, itd... a odakle njima to? Gde su oni to našli? Da nije možda sve to iz Engleske? Čitao sam natpise: "maska tog-i-tog vladara Indije", "koplje tog-i-tog poglavice plemena"... slična je situacija i sa ovim delom Partenona koji su Englezi kao kupili, ali Grčka i dalje zahteva da se to vrati.  A oni se time ponose, prikazuju u svojim muzejima, kao da je njihovo... i onda se ja mislim, šta je pa pokojni muž najveće srpske majke, što je po bivšoj Jugoslaviji skupio ko zna koliko zlata, nakita i ostalog, gori od Engleza??? Pa i Englezi i on su maltene isto radili, samo što je Englezima izgleda to totalno ok - upadnu u stranu zemlju, pokupe šta vredi, donesu kući, i pokazuju turistima... ne znam, ispravite me ako grešim... 

I za kraj, jedna čudna situacija od pre desetak dana: vraćam se sa železničke stanice u Redingu, idem kući, bio sam do Londona. Bilo je oko 7 uveče. Prolazio sam pored bolnice u Redingu. Prilazi mi crnac i kaže "jel bi mogao da me slikaš ovde?", i daje mi fotoaparat. "Što da ne", pomislim ja, i uzmem fotoaparat. Inače, ispred bolnice je ogroman parking ograđen ogradom, i on krenu prema ulazu u parking. Ja pođem za njim. I tu mi postaje čudno - šta mi je dao fotoaparat, pa onda pošao nekud, a ja pa još krenuo za njim? I što baš tu da ga slikam - mislim, nije centar Redinga... I detalj koji mi je posebno upao u oči - fotoaparat nema onu standardnu trakicu za nošenje! A lik nema ranac, da pomislim da je turista. "Gde ćeš?", pitam ja njega i stanem. "Pa da me slikaš ovde ispred natpisa", kaže on meni, a natpis "Bolnica" se nalazi unutar parkinga... "Žao mi je, žurim", rekoh mu, i vratih mu fotoaparat, i nastavim kući. Ali, on krenu za mnom, i ide iza mene! I tako nekih 100 metara... posle je stao da priča s nekim likom koji je takođe delovao sumnjivo, i uspeo sam da mu umaknem... ko će ga znati šta su smerali... 


Bolnica (natpis koji sam spominjao
na desnoj strani fotografije)

уторак, 2. децембар 2008.

IT infrastruktura u Redingu


Dobro, naslov je malo pompezan; nije da ću baš da opišem celokupno ustrojstvo, već ću se fokusirati na ono što znam, i što sam iskusio... :)

Odakle da počnem... recimo od mejlova. Negde avgusta meseca, čini mi se, smo svi dobili sopstvene i-mejl adrese na domenu reading.ac.uk. Svaka adresa ima dva alijasa (tako se valjda zvou): jedan je ime i prezime, a drugo je studentski broj plus neka slova. Moja i-mejl adresa glasi m.r.boskovic @ reading.ac.uk (r je zbog srednjeg imena), a drugi alijas je kz018117 @ reading.ac.uk (zato što je moj studentski broj 17018117). Ovo je u suštini ista adresa, tako da koji god mejl da napišete, sadržaj stiže u isti inbox. Pretpostavljam da su ovo uradili zbog lakšeg slanja mejlova tamo gde se studenti vode na osnovu svoji studentskih brojeva.

Reading Webmail i gomila mejlova o svemu i svačemu

Web mejl se pristupa ovde. Interfejs nije ništa specijalno, štaviše deluje malo zastarelo. Ipak, sve radi kako treba u suštini, a ono što je (za mene) najbitnije je da mogu da koristim POP3 protokol, tako da mi direktno u inbox Gmail-a stiže mejl sa ovog naloga, a takođe mejlove mogu da šaljem sa studentskog mejla iz Gmail-a. Ovo mi stvarno mnogo olakšava posao, jer bih bez toga morao stalno da koristim univerzitetski webmail servis.

Univerzitet naše mejlove maksimalno koristi. Skoro svaki dan nam stiže po mejl-dva o svemu i svačemu. Koliko sam provalio, ovde postoji gomila mejling grupa na koje nas automatski ubacuju na osnovu određenih kriterijuma. Recimo, pošto stanujem u Bridges Hall-u, nalazim se na toj mejling listi, pa mi stižu sva obaveštenja o održavanju smeštaja, o kontrolama soba, itd. Pošto sam Postgraduate student, nalazim se na listi tih studenata. Pošto svi iz grupe slušamo neke seminare svake srede, stižu mi obaveštenja i o tome. Pošto sam na ovom konkretnom programu (Networks and e-Business centered Computing) dobijam mejlove i o predstojećim aktivnostima. Znači, poprilično živo, toliko da povremeno zna i da iritira. :)

Korisničko ime, koje koristimo kao mejl (u mom slučaju kz018117), koristimo i za logovanje na svim računarima na univerzitetu, kako u Windowsu, tako i u Linuxu. Znači, mogu da uključim bilo koji računar u učionici, biblioteci, ili laboratoriji, podignem recimo Windows, i na onom početnom ekranu ukucam username i password sa svog mejla, i logujem se. Svaki student dobija i po 200 megabajta svog prostora online, tako da može da pristupi tom sadržaju kad god poželi. Postoji i sajt koji se zove SSL Explorer, preko koga je moguće povezati se na ovih 200 mb prostora tako da budu vidljivi u Total Commanderu recimo, kao mrežni hard disk. Jako korisno :) Pored toga, moguće je i ulogovati se (iz Windowsa na ličnom računaru) na Unix shell konzolu, tako da kada smo programirali u predmetu Operativni sistemi, nismo morali da instaliramo Unix na svojim računarima, već samo da se ulogujemo na ovaj sistem.

SSL Explorer

Koristeći isti nalog, moguće je proveriti i dugovanja prema univerzitetu za smeštaj, i platiti troškove karticom preko interneta. Inače, smeštaj za tri meseca nas je ovde koštao oko 1000 evra (bez hrane).

Svaki student, zajedno sa svojim nalogom, dobija i mogućnost štampanja i fotokopiranja u iznosu od 70 funti. To znači da mogu da odem u bilo koju laboratoriju na univerzitetu, i odštampam šta god mi treba, na štampaču koji se tamo nalazi. Stanje na ovom računu je uvek moguće proveriti na ovoj adresi. Ono što je interesantno je što zajedno sa stanjem na računu na ovom linku možete videti i koliki ste procenat stabla iskoristili za svoju štampu, odnosno koliko je drveta potrebno za proizvodnju papira koji ste potrošili! Pričam ja, mnogo opterećeni zaštitom sredine ovi Englezi. Inače, baš sam hteo da ubacim sličicu sa sajta sa tim podacima, ali već neko vreme sajt ne radi... evo, sad nađoh i Wiki stranu sa uputstvom za štampanje... na njoj piše da mi (MSc) treba dobijemo 37.5 funti, ali ja na računu imam 70... možda neka greška... :)

Magnetnu studentsku karticu sam već spominjao, s tim što je tada bilo nekih problema, pa nismo mogli stalno da koristimo laboratorije. Baš sam prošle nedelje, baš u nedelju, probao da uđem u laboratoriju negde oko 4-5 poslepodne, i nije bilo problema. A nikog nema! Samo ja u laboratoriji... i to mi se baš dopalo - mogu da dođem kad god poželim, i koristim računar i štampače...


Jedna od laboratorija

Ta ista kartica se u neki holovima (kad kažem holovi, mislim na zgrade u kojima su smešteni studenti) koristi kao ključ (što je i u Nišu počelo, i svaka čast ljudima koji su to realizovali). Tu istu karticu koristim i da uđem u teretanu, koja se nalazi u okviru kampusa.

BlackBoard: moja osnovna strana

Postoji i poseban sajt gde studenti mogu da prate sve što ima veze sa njihovim predmetima i kursom. Zove se BlackBoard. I za njega se za logovanje koristi korisničko ime i šifra kao za mejl, a izgled je sličan kao mejl servisu - znači ništa fensi, ali sasvim upotrebljivo i dovoljno. Na BlackBoard-u dobijamo sva obaveštenja u vezi sa predmetima, slajdove sa predavanja, rasporede časova, spisak domaćih zadataka, seminarskih radova... njega koristimo i kada treba da pošaljemo domaći zadatak. Obično je rok za slanje neki datum u 10 uveče, ali su prethodne generacije već našle način da zaobiđu ovo ograničenje :) Pored obaveštenja o vezi sa predmetima, na ovaj sajt stižu i informacije o holovima (recimo o lažnim uzbunama za požar), kao i o predstojećim studentskim događajima (recimo žurkama).

BlackBoard: Zadaci iz kursa Operativni Sistemi

Još neke stvari nevezane za studente... većina učionica ima telefon, preko koga je moguće zvati besplatno u okviru univerziteta, ali se pre svega koristi u slučaju da nešto od opreme ne radi. Desilo nam se nekoliko puta da projektor neće da se uključi, predavač okrene telefon, i posle nekoliko minuta eto ti ga čikica u univerzitetskoj uniformi - došao da reguliše problem :) Skoro sve učionice imaju i projektore na plafonu, računar, tablu (naravno :) ), ali ne onu zelenu na kojoj se piše kredom, već je uvek u pitanju bela, sa flomasterima. U nekim učionicama postoji i posebna stalaža na zidu gde stoje papiri na kojima je moguće napisati zamerke u vezi sa učionicom. Negde postoje i televizori (i to neki stari po 15-20 godina) sa plejerima za kasete, koji smo mi koristili na časovima Grčkog. Kad rekoh grčki, mnogo mi je interesantno bilo kada smo na času učili slova tako što je profesorka otvorila sajt i puštala zvučne klipove. Kasnije smo učili reči jedne grčke pesme tako što nam je profesorka pustila tu pesmu na Youtube-u na sred časa!

Ovde upisati reklamacije

Bežični internet je dostupan u većini zgrada gde se drže predavanja, ali ne i svuda u kampusu. Za korišćenje Wi-fi-a takođe je potrebno ulogovati standardnim podacima koji se koriste i za sve ostalo.

Eto, ovo je mali deo onoga šta sam video i što otprilike znam kako funkcioniše... sledeći put o tamnoj strani Engleske...

среда, 26. новембар 2008.

Ludi Englezi


Vraćam se večeras iz teretane, i u susret mi idu njih četvorica-petorica... približavaju mi se, i ni pet-ni šest, nego me jedan pita:

"Favourite Bob Marley song???"

Moja zbunjenost je srećom trajala ne više od jedne sekunde, nakon čega sam kao iz topa rekao:

"Natural mystic!"

Nasmejaše se Englezi, i nastaviše svojim putem...

уторак, 25. новембар 2008.

Šta nama sve stiže na mejl...


Recimo:

Urgent: RUSU Condom Warning – Please Read

Reading University Students’ Union (RUSU) have had a report that condoms recently given out by the Union were out of date. Please check the dates on any free condoms you have received from RUSU.

We would like to take this opportunity to remind you to always check the date printed on the condom packaging before use. Condoms which exceed this date should not be used.

New condoms will be available in RUSU as soon as possible.



Ludilo...

уторак, 18. новембар 2008.

Srpski VS engleski mozak


Ne znam da li sam već spominjao, ali sticajem nekih neočekivanih okolnosti, zadesilo se da ja budem predstavnik našeg "razreda", odnosno nas dvadesetak studenata koji smo na ovom Erazmus Mundus kursu. Znači, ja sam Class Representative, ili skraćeno, CR.

Rekao sam već, čini mi se, da naš kurs funkcioniše u okviru Fakulteta za Sistemsko inženjerstvo, koji je deo Univerziteta Reding. Na svake 3 nedelje, organizuje se sastanak svih CR-ova, i profesora, gde se raspravljaju tekući problemi, i priča o mogućim rešenjima. Prvi sastanak je bio pre skoro mesec dana.

Blizu centra kampusa

Poslednji sastanak beše prošle nedelje, u četvrtak. Tu je bilo nas petoro CR-ova i dva profesora. Jedan od njih nam se prvo lepo zahvalio što smo došli i odvojili vreme za sastanak, a onda smo krenuli sa pregledom tekućih problema. I tu, za mene, postaje interesantno.

Prosečna kuća u Redingu

Znači, svako od nas je trebalo da izloži probleme koji postoje unutar grupe... nekoliko njih je reklo da problema nema. Nastavak razgovora izgleda otprilike ovako:


Profesor: OK, Iane, na tebe je red. Reci nam, da li kod vas ima ikakvih problema?
Ian: Pa u suštini nema, ali ostaje pitanje od prošlog puta, a to je činjenica da nema dovoljno mesta u amfiteatru za sve nas.
Profesor: Znači, to je i dalje problem?
Ian: Pa dobro, baš i nije, pošto sve manje i manje nas dolazi na predavanja (smeh).
Profesor: OK, ali to može da predstavlja problem zdravlja i bezbednosti (health&safety).
Drugi student: Jel mogu ja još nešto da dodam? OK, hvala... znate kako, ja sam platio nekoliko desetina hiljada funti školarinu, i stvarno nije u redu da nemam gde da sednem...
Profesor: U potpunosti ste u pravu, maksimalno ćemo se potruditi da taj problem rešimo.

Eto čime se Englezi opterećuju - pitanjima zdravlja i bezbednosti, odnosno, da li bi svi mogli na vreme da izađu na vrata u slučaju požara, a da ih ima toliko puno u amfiteatru! Ali eto, može im se - rešili ljudi sve osnovne probleme (kao recimo grejanje), pa sada mogu da se fokusiraju na protivpožarnu zaštitu...
Što se tiče druge interesantne prijave (ovo oko školarine), eto kako je tamo - studenti imaju puno pravo da se žale, jer su oni ti koji plaćaju školovanje, a s druge strane, profesori moraju da reaguju jer u suprotnom fakultet može da dođe na loš glas...
Nastavak dijaloga sledi... priču nastavlja ovaj drugi student, koji je spomenuo školarinu...

Student: Ja bih hteo da spomenem problem zastarelih funkcija. Znate, profesor nam kaže da su printf i scanf zastarele funkcije i da se više ne koriste, ali ipak do detalja opisuje njihovu upotrebu. Šta će nam to onda, ako su zastarele???
Profesor: OK (zapisuje sve u tefter), razgovaraćemo sa profesorom, pa ćemo Vam javiti ishod.

E, kada bih ja rekao nešto ovako našem šefu katedre na Elfaku, on bi mi verovatno odogovorio: "Boškoviću, pa da li ti misliš da mi ne znamo svoj posao??? Pa znamo bre valjda šta treba da predajemo a šta ne!" Ok, možda preterujem ovde, ali neko od naših profesora bi verovatno reagovao ovako... mada nije da bih nešto poput ovoga tražio, jer se lično nisam složio sa kolegom - da su printf i scanf zastareli...
Nastavak... i možda i najjači deo...

Student: Još jedna primedba, ako može...
Profesor: Slobodno, slušamo.
Student: Znate, ja sam demonstrator na kursu za programiranje, i dešava mi se da su neki studenti jako nepristojni prema meni - ja pokušavam da im objasnim nešto, a oni maltene viču na mene, ili su suviše nervozni... ipak, ja sam došao tamo kao volonter da pomognem, a oni se tako ponašaju... i ne znam kako da reagujem...
Ja (u sebi, ništa ne govorim): More, trebalo bi samo da im malo podvikneš i lepo kažeš: Slušaj dečko, nisam ja došao ovde da mi se dereš svaki put kada pokušam da rešim tvoj problem... pa da vidiš kako bi se ućutao...
Profesor: Znate kako, moguće je
da ti studenti ometeni (ili, kako ga reče izvorno - "have a disability), pa da zato tako reaguju... pokušajte da diskretno saznate njihova imena, pa ćemo onda videti kako da rešimo problem...

Eto, profesor je lagano pošao od pretpostavke da su ti ljudi boluju od nečega, i da možda zbog toga viču (možda čak nekontrolisano). Čudno vam zvuči??? Pa naravno, zato što kod nas mladi ometeni u razvoju (a koji su sposobni za studiranje) najčešće nemaju pristup obrazovnim institucijama, i generalno celo društvo prema njima ima stav da ih treba skloniti negde, a ne da žive što je moguće normalnije žvote. U Engleskoj su ti ljudi skoro u potpunosti ravnopravni sa ostalima, kao što bi i trebalo da bude (setite se da Ustav Srbije obavezuje na to, jer je "Srbija zemlja svih građana koji u njoj žive", a ne samo zdravih i pravih)
... a meni palo na pamet da se podvikne... balkanski način, nema šta... :)

Za kraj, evo šta Univerzitet Reding kaže o "disability". A pazite ovo - nalepnice za one koji boluju od disleksije (nisam ni znao da ovakva bolest uopšte postoji). Evo i objašnjenja čemu nalepnice služe:

Students with a Specific Learning Difficulty (SpLD) such as Dyslexia, are often eligible to have stickers for their written work and exams. These stickers tell the markers that they should mark only the content of the work, and the student should not be penalised for spelling or grammatical errors. This ensures that the student is neither at an advantage nor a disadvantage because of their SpLD. All first year students with SpLDs are entitled to stickers and to extra time in class tests throughout the first year and up to, but not including, Part One exams. To receive extra time in Part One exams students are required to provide evidence of their Dyslexia for the Disability Advisers. Stickers are supplied to schools by the Examination Office and provision to students is administered by the School Disability Representative. If you are unclear about the appropriate provisions for a particular student then the Study Advisers are happy to advise.

U sledećem postu malo više o informacionom sistemu Univerziteta Reding... ;)



субота, 8. новембар 2008.

(Ne)Izvinjenja


Spremam se da napišem jedan post o IT infrastrukturi na Univerzitetu Reding, ali nikako da stignem, uvek se neka druga tema ispreči, kao ova sad... naime, ovde umesto indeksa imamo magnetne kartice, kao potvrdu da smo studenti, i sa njima možemo da koristimo biblioteku, ili da koristimo računarske laboratorije, pri čemu u laboratorije ulazimo tako što provučemo karticu kroz čitač, i otključavaju nam se vrata. I, koliko znam, pristup imamo 24/7, znači stalno.

Studentska kartica (imam 018 u broju :) )

Međutim, zbog nekih problema, celoj našoj grupi pristup još nije dozvoljen, pa ne možemo sami da uđemo. Nije da nam trebaju te laboratorije, jer većina nas ima laptopove i pristup internetu iz sobe, pa sve možemo da radimo i odatle, ali kada treba nešto da odštampamo recimo, moramo da odemo u laboratoriju. Ovde je izvesni Dr Ian Bland zadužen za tu registraciju kartica, i pošto nije uspeo da odradi posao kako treba, svima je poslao mejl:

I would like to update you regarding ongoing problems with our cardkey system. Unfortunately, the computer which updates the door controllers has failed and so we are unable to change any of the access permissions on the doors or add any new users. I have been waiting for some time for the service agents to provide a fix but it now transpires that I have to buy a new computer and pay them to reinstall it.

To mitigate the problems, I have decided to open all internal doors so that eligible students can access these rooms. The rooms in question are G44/G46, G40 and Physics 124. Please note that only eligible students should be using G44/G46 and G40. These are postgraduate students on the ACET MSc courses in G44/G46 and final year undergraduate students plus third year MEng students in G40. Can I please ask other students to respect this? Technically, any student can use Physics 124, although this tends to be used most by those on the IT Degrees.
Entry to the building out of hours is more problematic as obviously I cannot open this door to all-comers. Students in the School last year will still be able to get in out of hours as their cards details are still in the door controllers. New students or students not registered with us last year will not be able to gain out of hours access until the situation is rectified.

Needless to say I am doing whatever I can to solve this problem
. I have a new PC on order which the Dell website tells me is now in manufacturer. When this comes, I will engage the service agents to reinstall the control software as soon as is possible. We are aware of the inconvenience this is causing.


Ian

Dr Ian Bland,
CEng, BEng, MIET
Systems Manager
School of Systems Engineering
University of Reading
Whiteknights
READING RG6 6AX
tel: 0118 3788612 (int: 8612)

Znači, čovek se javio da objasni problem, pa još otvorio laboratoriju za sve, čak i one koji ne bi smeli da imaju pristup, samo da bi mi mogli da koristimo. Ja sam inače već štampao nešto u drugoj laboratoriji, što znači da bismo se snašli i bez ove naše, jer je ta druga otvorena, ali čovek otvorio i našu... oseća odgovornost, jer nam uskraćeno korišćenje laboratorije...

E sada, pitanje za našeg cenjenog Dekana Elektronskog fakulteta u Nišu:
da li Vam je, gospodine dekane, palo na pamet da uputite reči izvinjenja svojim studentima prošle godine, kada smo se mesec dana smrzavali po učionicama jer nije bilo grejanja, dok ste se Vi preko medija, iz svog klimatizovanog kabineta, prepucavali sa Dekanom Mašinskog fakulteta oko kotlarnice??? Da li ste osetili bar trunku moralne odgovornosti što smo morali da motamo šalove oko bubrega i sedimo na svojim rukama, jer su stolice bile ledene???

Uzdravlje drugari s Elfaka... nadam se da ćete ove godine imati grejanje...

Za kraj, evo jednog
lepog zapažanja na temu stanja na našem faksu, kao i ovde (Elfak mislim - mada, dovoljno je videti kako izgleda sajt fakulteta, i sve će vam biti jasno)...

Operativni sistemi (Elfak) VS Advanced Operating Systems & Programming in Unix (Uni. Reading)


Ne mogu da kažem da su ova dva potpuno analogna, jer Operativni Sistemi na Elfaku (zvaćemo ih OS) podrazumevaju izučavanje isključivo operativnih sistema, dok Advanced Operating Systems & Programming in Unix u Redingu (zvaćemo ih AOS&P) stavlja akcenat malo više i na programiranje. Nema veze, dovoljno su slični (bar nazivi) da mogu da ih poredim...

Počeću sa OS-om... Imali smo taj predmet na drugoj godini ako se ne varam, u drugom semestru. Profesorka Slobodanka Kajan nam je to držala, odnosno predavala. Ispit se sastojao od sledećih delova: usmeni, za koji treba da se nauče svi slajdovi, koji nije baš bilo malo... upravo sam pogledao, oko 20 megabajta u pdf-ovima, pri čemu najveći ima 126 slajdova... znači, mislim da je bilo negde oko 500 slajdova koje je trebalo spremiti samo za usmeni; dalje, imali smo tzv. "auditivne vežbe", odnosno predavanja koja su nam držali asistenti, a ticali su se lab vežbi; naravno, imali smo i lab vežbe koje je trebalo odraditi, za koje su se dobijali poeni, i koji su ulazili u konačnu ocenu. Za pismeni deo ispita smo polagali kolokvijume na kojima smo imali ono što smo vežbali na lab vežbama. Imali smo pravo da koristimo svu literaturu. Znači, lab vežbe + kolokvijumi + usmeni = ceo ispit. Bilo je tu još nekih dodatnih poena koju većina nije iskoristila...

Naši operativni

Sećam se da je najteži deo bio naravno, usmeni, koji sam ja ostavio za septembar, i za koji je dooobro trebalo da zagrejem stolicu... na kraju sam dobio 7 ili 8, ne sećam se više... ocena mi nije bila bitna, bio sam srećan da sam otkačio jedan od težih usmenih na mom smeru. I kada pogledam sada, ne mogu da kažem da je predmet glup ili da nema smisla - stvarno je bilo tu korisnih stvari. Možda je bilo previše detaljno, ali je definitivnobilo korisno.

OK, sada idemo na AOS&P. Ovaj predmet nam je ovde držao Jordi, profesor iz Barselone, odličan predavač, koji je svratio na nedelju dana u Reding da bi nam održao predavanja. Ovde svaki predmet slušamo 5 dana, odnosno jednu nedelju, a naredne idemo na naredni predmet. Ako uzmete da ukupno imamo 4 predmeta, možete da zamislite koliko nedelja predavanja imamo :) Dobro, nije baš da tokom slobodnih nedelja nemamo šta da radimo... imamo posla...

Ovde se najviše dotakosmo operativnih
u generalnom smislu


Elem, 5 dana je nama Jordi držao AOS&P, i mogu da kažem da smo o operativnim sistemima konkretno slušali možda sat vremena, i to samo osnovne stvari, baaaš osnovne, tipa čemu služe, dok smo sve ostalo vreme potrošili na programiranje u C-u u Unixu, i to ono osnovno. Svako poslepodne smo imali lab vežbe, na kojima smo radili praktične zadatke. E sad, u našoj grupi je bilo jedno 4-5-oro ljudi koji nikada nisu programirali, i onda možete zamisliti kako su se oni osećali kada su prve linije koda u C-u videli u ponedeljak, a u sredu već počeli da slušaju o pointerima! Naravno, svako poslepodne su na računarima morali da primene to što su čuli! U petak smo već imali zadatak da napravimo ftp server-klijent aplikaciju u Unixu, sa sve sistemskim pozivima (!?!) Većini nas to nije toooliko teško - treba malo da se kopa, eksperimentiše, ali može da se izgura, ali zamislite ove što nikada do sada nisu programirali, ali NIKADA! Kako oni da se snađu sa pointerima, malloc-om, dinamičkim listama??? Na Elfaku, poseban predmet smo imali za C, poseban za liste (Strukture podataka), i TEK ONDA smo imali Operativne sisteme gde smo radili nešto slično, dok je ovde sve ubačeno u jedan! I, kao što rekoh, većina nas se snašla, ali naše koleginice sa marketinga, biznisa i ekonomije još ne znaju šta ih je snašlo... i što je najgore, ozbiljno programiranje ih tek čeka u Solunu i Madridu...

Malo odlutah u priči... dakle, celo polaganje ovog ispita ovde se svodi na to da odradimo lab vežbe i da ih pošaljemo mejlom Jordiju! Nema usmenog, nema kolokvijuma, nema ničega! Samo lab vežbe, i to je to! Koliko je to dobro, procenite sami... meni ne smeta, ionako sam većinu stvari već učio, tako da nema potrebe da prolazim kroz isto ponovo... za ostale ne znam... inače, lab vežbe koje imamo možete pogledati ovde. Ovde možete videti kako je izgledalo prvo AOS&P predavanje u Redingu, a ovde na Elfaku u Nišu. Ima razlike, zar ne? :)

Da zaključim: dok smo na Elfaku detaljno proučavali sve, ovde smo to preleteli. Međutim, nikako se ne može reći da je Elfak zbog toga bolji, jer postoji jedna bitna razlika: ovo su dodiplomske studije, na kojima se očekuje da sve te stvari već znamo, kao što većina nas zna. Postavlja se samo pitanje zašto je onda dozvoljeno da na ovaj kurs dođu ljudi bez ikakvog (čak ni osnovnog) programerskog znanja...

четвртак, 6. новембар 2008.

Vatromet u Londonu


Juče bili vatrometi u Londonu. Kažem u množini, jer se održavaju na dosta različitih mesta. I evo kako je bilo:



Još 5 minuta:



Ukoliko vas mrzi da gledate prethodnih 10 minuta, evo samo jednog minuta jaaako efektne završnice:



Pola sata vatrometa... na kraju me vrat zabole od gledanja u nebo... :)

среда, 5. новембар 2008.

Malo o Bath-u (engleskoj banji)


Znam, obećao sam prošli put da ću sada pisati o razlikama i sličnostima između naših i njihovih (mada sada ne znam šta je "naše", a šta "njihovo") Operativnih sistema, ali još jednom ću odložiti tu priču da bih napisao nešto o poslednjem izletu na kome sam bio.

U subotu bejah do Bath-a, engleske banje. Bath je u stvari gradić od 80 hilljada stanovnika u kome se nalazi jedno (oveće) rimsko kupatilo, tako da nije baš banja u našem smislu reči. Od interesantnih stvari u ovom mestu, mogli smo videti prelepu katedralu, kao i samu banju. I dok, sam gledao sve to, sve vreme sam mislio kako i mi u Srbiji imamo gomilu takvih mesta, ali u koja (ništa) nije ulagano.

Katedrala

Kao i svuda na zapadu, od ove kulturne znamenitosti je napravljen pravi spektakl i biznis. Na ulazu vas čekaju prijatni... kako da ih nazovem, pa ajde "redari", koji vode računa o ulasku. Tu se onda kupuje karta, koja je valjda 11-12 funti, ali za studente je 9. Onda dobijate onu "slušalicu". Slušalica je u stvari vaš lični vodič kroz znamenitost. Funkcioniše tako što preko tastature ukucavate brojeve koje vidite na zidovima, i onda dobijate objašnjenje u vezi sa mestom gde se nalazite. Sve to funkcioniše na 7-8 svetskih jezika, pri čemu postoje posebni snimci za decu, a posebni za odrasle. Takođe, postoje i dodatna objašnjenja koje je moguće preskočiti. Na nekim mestima u banji, dobijate čak i pitanja na koja morate da odgovorite! Inače, ovaj isti sistem sam video i u dvorcu Vindzor, kao i kod Stounhendža.

Ulaz u banju, mesto gde se kupuju karte

Za decu postoji poseban papir na kome se lepe nalepnice koje su uzimaju na određenim mestima u banji. Na kraju, taj papir se predaje jednom simpatičnom dekici, koji onda izdaje kao neki sertifikat... simpatično :)

Malo postera

Unutar kompleksa postoje i prikazi života Rimljana iz tog doba, kao i maketa same banje iz vremena kada je bila izgrađena. Na zidovima stoje brojni posteri sa detaljnijim objašnjenjima, a sa plafona vise televizori sa animacijom koja prikazuje pređašnji izgleda banje. Na svakih 50-100 metara na zidu imate svoj trenutni položaj, odnosno, još koliko je ostalo do kraja ture. Čak piše i gde se nalaze toaleti! :)

Famozna slušalica :)

U okviru ture se mogu videti i stara oruđa za rad, različiti predmeti za šminkanje, itd. Ima tu i nekih sarkofaga, različitih komada kamena... svaki sa svojom pričom, koju možete odslušati na onoj "slušalici". Ima tu još gomila drugih stvari koje neću da spomenem, jer mi nije cilj da prepričam kako sve izgleda u tom smislu, već u smislu biznisa. :)

Banjica

"Medijano moja, kad ćeš ti ovo da dočekaš???"

Tu je i jedan prelep bazen, posut gomilom novčića koje ljudi bacaju. Boja je prelepa - plavo-zelena, kao iz bajki. I tu je jedna od stvari koje su ostavile najjači utisak na mene. Svetla su namerno prigušena, jer postoje projektori koji bacaju sliku na zid starih Rimljana! U stvari ne sliku, nego video! I to fantastično izgleda! To treba videti! I što se niko nije setio da tako nešto uradi kod nas??? Pa za to je potreban samo jedan kompjuter i jedan projektor maltene, a daje fantastičan osećaj!

Maketa Rimskih kupatila

Na pola cele ture nailazi se na prodavnicu. Logično, još malo para da se uzme. U prodavnici sve i svašta: knjiga za učenje latinskog za decu, hemijske, olovke, plišani medvedići, kupke, eterična ulja, sapuni... na svemu piše "Bath"... napraviše brend od banje! Pa zar mi to ne bismo mogli sa našom Medijanom?

"Nalazite se ovde"

I, na kraju, posle 45 minuta dugačke ture, logično - restoran! U prelepoj sali, sa sve uživo muzikom sa klavira... pa kako da ne potrošiš tamo 30-40 funti??? :) Doduše, ja nisam, ali mislim u kontekstu dekica, bakica i celih porodica koje idu u ovakve posete...

Malo interesantnih detalja iz prošlosti

Banjski biznis

Još jedan interesantan detalj. Na mnogim turističkim lokacijama, imate vodiče u vidu simpatičnih bakica i dekica, sa posebnim ogrtačem. Ovi ljudi, svi poprilično stari (60+) rade za džabe, odnono volontiraju! Njihov posao je da pričaju pričice turistima! Kod nas stariji služe samo da primaju penziju i eventualno čuvaju unučiće, a ovde su i oni korisni deo društva. A ima li šta bolje za njih, ako znamo da većina obožava da priča pričice iz mladosti??? :)

Legendarni bazen sa sve Rimljanima na zidu


I video klip...

I tako... gledam taj Bath, i sve vreme se mislim što je naša Medijana onakva kakva je, zašto nema svoj sajt, nego samo jednu bednu stranicu, zašto nas je vodič prošli put kada smo došli gledao kao da smo joj pobili pola familije, zašto nije znala engleski...

I na kraju - restoran

Ma biće Medijana kao Bath sigurno, samo u budućnosti, i to dalekoj!!! Nažalost...

четвртак, 30. октобар 2008.

Vrežinski bazen


Moram ovaj genij sa vama da podelim... drugar iz društva, poznat kao Ćale, i jedna od njegovih poznatijih pesama... ;)


A ovo je kada sam ga naterao da otpeva u fotoaparat... :D Toliko sam se smejao od njega, da je on počeo da se smeje od mene:

уторак, 28. октобар 2008.

Mesec dana u Engleskoj


Prošlo je tačno mesec dana od kako sam u Redingu. I, kako mi se čini, da li sam zadovoljan?

Jesam. Nema dileme, zadovoljan sam. Za ovo vreme, navikao sam se u potpunosti na novo okruženje, nove ljude, drugačiji život. I sviđa mi se. Činjenica je da je život ovde znatno manje stresan. Nema nerviranja, ili ga ima jako malo. Ceo sistem ovde (o kom god sistemu pričali - fakultetskom, prevoznom, ili nekom trećem) odlično funkcioniše, i samim tim imaš jednu veeeeeliku muku manje. Kažu, sitnice čine čoveka srećnim. I jeste tako. Ali, može se reći i da sitnice idu čoveku na živce i stvaraju opštu nervozu. I, kad vidim recimo, kako su ovde ljudi kulturni na svakom koraku, žele da pomognu, kako ovde nema nedoumice da li će biti grejanja u učionicama (kao recimo na Elfaku), kada vidim policajce koji dolaze na fakultet da dele edukativni materijal, taksistu koji ti kaže da će te zove na mobilni kada dođe ne mesto koje si tražio, ili prelepe travnjaka bez đubreta, kako da budem nezadovoljan? Pa, naravno da ću da uživam!

Imali smo neki sastanak sa predstavnicima Fakulteta za Sistemsko inženjerstvo (što je deo Univerziteta Reding, a pod čijim okriljem je program koji mi pohađamo). Okupismo se nas nekoliko sa profesorima. Pa nas pitaju: jel imate nekih zamerki, jel imate neke probleme, jel vam fali nešto. Mi kažemo: "ne sviđa nam se to i to"... profesori odmah olovke u ruke, i pišu u beležnice... "videćemo šta možemo da učinimo po tom pitanju"... dalje, pitaju oni nas: "šta mislite o tome-i-tome, nama se sviđa to kao ideja, ali nas interesuje vaše mišljenje..." Pa kad će nama šef katedre na Elfaku da dođe da nas pita tako nešto!?!? NIKAD! E, zato mi je lepo ovde! Jer se studenti poštuju!


S druge strane, da, nedostaju mi ljudi u Nišu. Ipak nije isto družiti se sa ljudima iz celog sveta, i onih sa kojima si odrastao. Ne kažem da su ovi prvi loši, jednostavno se u skoro svakom razgovoru oseća neki vidi kulturološke i(li) jezičke barijere. Ali dobro, generalno govoreći, ne mogu da se žalim. Drugari su ok. Ali, nikad kao oni iz Niša...

Nedostaje mi i Niš. Nedostaje mi Čair, nedostaje mi da prošetam ulicom Nikole Kopernika, Narodnih heroja... ali, za to imam rešenje: čim osetim nostalgiju, setim se kako Čair nema skoro nijednu kantu za smeće, kako u Nikole Kopernika parkiraju kola pa travnjacima kako stignu, i kako ispred famoznog "Fora" bara parkiraju po trotoaru kao da je parking, i nostalgija kao rukom odnešena! Budem srećan što sam ovde!

Setim se onda, Feedback-a, i svih žurki na kojima sam bio tamo, i koliko mi je bilo dobro. Vidim obaveštenje o novim žurkama. Krivo mi što ne mogu biti tamo. Ali, setim se onda ooogromnog oblaka dima cigareta i ostalih vrsta opijata, od kojih se gušim i suze mi oči, setim se kakva nesnosna vrućina može da bude dole, i lakše mi, jer je ovde pušenje po klubovima zabranjeno, a temperatura je uvek u prihvatljivim okvirima. I ovo ne važi samo za Feedback, već i za Salun, to mnogo više.

Dalje, da sam ostao u Nišu, finansijski bih zavisio od porodice i bio njoj na teretu. Ovako imam stipendiju, svoj novac, i mogu da ga trošim kako god želim. Pošto sam ovde otvorio račun za primanje stipendije, dobio sam i platnu karticu, kojom mogu da plaćam i na internetu, i po običnim prodavnicama. Možda je za većinu normalna stvar, ali kartica za mene je potpuna novost, pošto takav vid plaćanja nikada nisam koristio u Srbiji. Sada se lepo ulogujem na sajt svog mobilnog operatera, pa uplatim kredit. Ulogujem se na Skajp, pa doplatim tu kredit. Odem na engleski Amazon, pa kupim šta mi treba, i sve mi stigne na kućnu adresu. A kad ću tako moći u Srbiji? Pa, za nekoliko godina možda... dobro, mislim da je Telenor skoro uveo doplatu kredita preko neta (ja koristim Telekom), Skajp kredit mogu da uplatim iz Srbije, ali za Amazon znam da bi išlo malo teže... ispravite me ako grešim...

Pobedina u Redingu, ulaz Kalču
(kod njih se zove Oracle)


Studiranje ovde je isto drugačije. Lakše je, i smislu da ima manje posla. Nije ovaj posao toliko mali da je zanemarljiv, ima ga, treba da se radi, ali ipak ga ima manje, dovoljno manje da mogu svakog dana za sebe da izdvojim sat i po recimo, da odem u teretanu i opustim se maksimalno. Ili da svakog vikenda odem na neki jednodnevni izlet. Doduše, rokovi za slanje domaćih tek dolaze, tako da još nije počelo maksimalno zalaganje. Ipak, mislim da ni tada neće biti onoliko stresno i naporno, koliko to može biti na Elfaku.

I tako, iznervirah se pišući ovaj post... sledeći put ću pisati o nečemu što me manje pogađa, recimo o sličnostima i razlikama između predmeta Operativni sistemi ovde i tamo...

Da rezimiram: nedostaje mi dom, radujem se što se decembra vraćam bar na kratko, ali sam siguran da će mi Reding mnogo nedostajati... do ponovnog viđenja, puno pozdrava iz Redinga!

среда, 15. октобар 2008.

Malo o JAT-u


Razmišljao sam da pišem na ovu temu već neko vreme, ali nikako da počnem. Pošto sam na predavanjima, i slušam nešto što sam čuo još pre nekoliko godina, iskoristiću ovo vreme da iskritikujem malo i požalim se...

Kakve veze ima JAT sa mnom? Pa ima, jer sam u poslednjih godinu dana počeo povremeno da putujem avionom. Išao sam do Beča tako, sada do Londona, pa ću opet kasnije nazad avionom, pa posle isto tako do Španije... i svaki put, za svako putovanje, mora se izmrcvarim do Beograda autobusom, pa onda od autobuske do Surčina drugim autobusom, i na kraju konačno mogu da sednem u avion. Zašto mora ovo da radim, ako imamo aerodrom u Nišu?

Konkurencija? Ne, hvala...

Niški aerodrom nažalost skoro i ne funkcioniše. Do skora se moglo leteti do Istanbula, a sada se može samo da Ciriha, i to dva puta nedeljno. Zamislite aerodrom koji ima samo dva leta nedeljno! I eventualno još neki kada se skupi magla na Aerodromu Nikola Tesla! Da li onad ima smisla uopšte da jedan takav aerodrom funkcioniše? Pa naravno da ne, neisplativo je! A šta mislite, zašto se iz Niša leti samo do Ciriha? Možda zato što nema interesovanja za druge letove? Naravno da ne! Da elaboriram...

Za situaciju u kojoj se trenutno nalazi niški aerodrom kriv je JAT. JAT drži monopol na letove. Znači, ako hoćete da letite iz Srbije negde, to možete učiniti samo JAT-ovim avionima. OK, postoje još nekoliko prevoznika, British Airways, Lufthansa, koji lete takođe iz bg-a, ali lista je prilično kratka. Jednostavno, ljudi iz JAT-a znaju da bi ih konkurencija progutala, i jedino rešenje da opstanu je da drže monopol!

Ovako je bolje...

Ok, ali zašto JAT ne bi mogao da leti iz Niša, pitate se? Pa po svemu sudeći, ne isplati im se. Što je i logično, sa njihovim cenama. OK, a zašto onda JAT ne dozvoli drugim kompanijama da lete iz Niša, ako žele, pitate se? Eeee, pa onda bi izgubili svoj monopol! I zamislite situaciju: dođe neka low-cost kompanija u Niš, ponudi jeftinije letove od JAT-a, i putnici pohitaju u Niš da uštede, a JAT bankrotira! E, zato JAT ne daje low-cost kompanijama da lete iz Niša, ali mu se, s druge strane, ne isplati da sam organizuje letove iz našeg grada! Ko je na gubitku? Pa, mi, naravno!

Rešenje problema je, naravno, privatizacija JAT-a, koja je trebalo da se odradi mnogo ranije, ali je tender raspisan tek krajem jula ove godine. Cena - za 51% akcija, 51 miliona evra. Ruski Aeroflot, koji je kao bio najviše zainteresovan za kupovinu, je odustao nakon što je čuo za cenu, uz komentar tipa da "im ne pada na pamet da kupuju kompaniju koja je još gubitaš". Pošto niko nije otkupio tendersku dokumentaciju do predviđenog roka (ako neko hoće da učestvuje na tenderu, mora da naruči ova dokumenta), rok je pomeren, ali se ni posle novog roka niko nije javio. Niko neće da kupi JAT! I, na kraju, Vlada je odložila prodaju JAT-a... inače, da je JAT ipak bio prodat, mogli smo da se nadamo da monopol bude ukinut za godinu-dve, i da onda svako može da leti odakle god hoće. Ovako, monopol će potrajati...

Pa naravno da im treba dobra reklama...

U igri je, međutim, još jedan bitan faktor, a to je ugovor o Otvorenom nebu. Pokušavao sam da nađem malo više o tome na netu, ali ipak nisam uspeo dovoljno da se informišem. Koliko sam shvatio (mada nisam 100% siguran), poenta je u tome da potpisivanjem ovog ugovora, koji će JAT pre ili kasnije morati da prihvati, zabranjuje se monopol kao sredstvo za borbu sa konkurencijom. E sad, ugovor je valjda naša Vlada potpisala, ali čeka se na ratifikaciju u parlamentu, što, pogađate, neće uskoro da se desi... ;)

Ono što je najgore je da za manje pare (jeftinije od JAT) možete da dobijete bolje! Do Londona sam iz Beograda leteo British Airways-om, koji je jeftiniji od JAT-a 20-30 evra, ali zato nudi pet puta bolja sedišta, prave engleske sendviče (obične ili za vegetarijance) umesto JAT-ovih kifli, kao i stalni pregled puta. Ovo poslednje je napravljeno tako da na svaka 2-3 reda sedišta ide po jedan monitor koji prikazuje sve bitne informacije: još koliko do kraja leta, preostali put, geografsku mapu i trenutni položaj aviona, itd... možda i nije nešto bitno, ali ipak poboljšava ugođaj!

Takođe, niko ne priča previše o poslovanju JAT-a, ali stalno se šuška da je pred bankrotom. Ako pogledate dnevnu štampu, onda ćete samo čitati o tome kako je "JAT ove godine ostvario toliko-i-toliko veći broj preveženih putnika". Ne sporim da je to istina, ali takođe nije sporno da JAT, bez obzira na te razultate, i dalje posluje negativno, odnosno konstantno ostvaruje gubitak! Ali, to im ne smeta da isplaćuju najveće plate u Srbiji, zajedno sa duvancima, naravno...

Elem, ako vas više interesuje ova problematika, pročitajte intervju sa direktorom niškog aerodroma. Ovde možete naći i interesantnu diskusiju na istu temu.

I za kraj, jedan kuriozitet (za nas samo doduše): drugarica sa kursa za neki dan leti iz Londona za Madrid. Put od Redinga do Londona vozom (60 km) će da je košta više nego do Madrida avionom: povratna karta u prvom slučaju će da je košta 32 funte, a let do Madrida i nazad... 20 funti, ili oko 2100 dinara!!! Eto, to su low-cost kompanije...

Edit: evo još jednog članka na istu temu, mada su komentari još interesantniji - drago mi je da ljudi prepoznaju problem...

UPDATE 16. II 2009.: Još jedan interesantan post na ovu temu...
UPDATE 1. VIII 2013: Posle nepunih 5 godina od pisanja ovog posta, JAT, ili bolje reći Air Serbia, konačno na putu oporavka