среда, 29. април 2009.

Madrid, Segovia, surfovanje i evropski ombudsman


U Nišu ovih dana kiša, a ovde sunčano, ali samo oko 15 stepeni rekao bih... a do pre 4-5 dana baš toplo beše, čak celih 25 čini mi se... a ja još rešio da se ovajdim od ovog španskog sunca i da nekako pocrnim ako mogu uopšte :)

U subotu sam konačno sa cimerom Rehanom otišao do Madrida. Metroom se stiže za nekih dvadesetak minuta, i ta (jedna) vožnja košta 2€. Svaka vožnja metroom, bez obzira na to koliko linija promenite, košta 1€, međutim, pošto je Leganes u drugoj zoni, mora da se plate dve karte za jednu vožnju. 

Posetili smo Muzej Prado, botaničku baštu pored njega, onda otišli do centra (valjda je to centar), našli se sa ostatkom ekipe, pa onda tu malo prošetali. Nakon toga smo metroom otišli da vidimo stadion Santiago Bernabeu. Tura kroz stadion košta 15€, ali mi smo prekasno stigli - oni rade do 19:00, a mi smo stigli pola sata kasnije. Inače, razmišljao sam da odem na neku od utakmica Real Madrida, ali onda sam video cene karata - oko 100€ za neku utkakmicu koja se igra tek za nedelju-dve. I to još najniža cena. Ipak nisam toliki fan da bih toliko davao za kartu... malo smo se i slikali

Zakasnismo za turu
oko stadiona...

U nedelju smo otišli do gradića koji je na sat i po vremena vožnje od Madrida, i zove se Segovia. Ne bih previše o tome, jer ću početi da se ponavljam - zanimljiva arhitektura, liči na ulice Venecije, fino, interesantno, i tako dalje... slike možete pogledati ovde. 

Segovia

Pre nedelju dana skoro beše neki interesantni performans u kampusu našeg univerziteta. Bio je to kao neki ples, scenski nastup, ne znam kako da ga nazovem. Fotoaparat nisam imao kod sebe da sve snimim, ali sam pozajmio jedan od drugarice i pokušao da snimim koliko sam mogao. Nažalost, najinteresantnije delove sam propustio :( Evo bar onoga što sam uspeo da uhvatim: 




Internet je i dalje problem. Možda sam dosadan malo, ali nije nam lako :) Bežične mreže Raul više nema, pa smo opet prinuđeni da se snalazimo kako znamo i umemo... a snašli smo se, bar privremeno. Naime, Rehan je provalio da u svojoj sobi u jednom uglu sobe može da uhvati signal! I to samo ako računar stavi pod određenim uglom... a tu mu je krevet, koji je širok koliko i sama soba... da bi olakšao sebi stvari, zamolio me je da na to mesto stavimo sto, a da krevet povučemo malo unazad. Najsmešnije u celoj priči je da je posle razmeštanja, krevet bukvalno delio sobu na dva dela :) Ali eto, kad je internet u pitanju... mora se...

I ispade da sa stola ne može da se uhvati net, jer laptop onda nije na istoj visini kao i kada je bio na krevetu! Ništa, vratimo mi sve nazad kako je i bilo, i na kraju uzmem access point koji sam kupio još u Grčkoj, izbacim ga na prozor sobe, pa lepo stavim da radi kao ripiter (odnosno na srpskom pojačavač), i taj internet koji je bio samo u uglu sobe sada imamo u celom stanu! :) Ako se neko pita kako sada da hvatamo signal sa prozora kada je moglo samo iz ugla sobe, odgovor je da access point ima exksternu antenu, tako da lakše može da uhvati signal wi-fi mreže...

Naša veza sa svetom

I tako, opet se šlepamo. Internet je jako nestabilan - nekad radi, nekad ne. Dok ovo kucam, nemam internet, pa planiram tek narednog dana tokom predavanja da pošaljem ovaj post. 

Za sada nam internet toliko i ne treba, jer još nemamo posla kod kuće. Ipak, postaće nezgodno kada počnu ispiti da se spremaju, i kada počnu projekti da se rade... google će nam trebati, tako da ovo moramo nekako da rešimo... 

Sledeća ideja koja nam je pala na pamet je da zamolimo našu Meksikanku sa kursa, Terezu, da nam napiše na papiru "oglas" da bismo želeli da delimo net sa nekim i da bismo to platili (pošto rekoh da imamo desetak zaključanih wireless mreža), pa da se nadamo da će neko od stanara zgrade da nam se javi... poslednja solucija je da kupimo mobilni internet, odnosno usb internet, koji košta (ovo sam valjda već spominjao) 39€ modem plus 25€ mesečno za internet, pri čemu je download ograničen na ukupno 5gb, a posle toga postaje neograničen, ali zato se brzina smanjuje na 128kbps. Dok ne rešimo problem, imaćemo internet na kašičicu, kako ja volim da ga zovem... 


Razgovor telefonom u 21. veku

Razmišljao sam ovih dana malo i o predstojećim destinacijama... jako bih želeo da posetim drugara u Portugalu, Žozea. Upoznao sam ga još marta 2007. godine na kongresu EESTEC-a. Problem je što imamo samo špansku nacionalnu vizu, tako da ako želimo da stignemo do Lisabona (a uz to i kršimo propise), jedini način je kopnenim putem, recimo autobusom. Ako bismo išli avionom, proveravali bi nam pasoše i ne bi nas pustili. A avionska karta u jednom smeru samo 22€... 


Žoze, Milena i ja na kongresu EESTEC-a
pre dve godine

Ok, ako ne može Lisabon, onda može Barselona :) Drugari sa Elektronskog fakulteta u Nišu idu na ekskurziju, i biće 5 dana u Barseloni. Pričao sam sa njima dok sam bio u Nišu o svemu, i zaključismo da bi bilo super ako bismo mogli da se vidimo. I tako ja danas kupih avionsku kartu za Barselonu za četvrtak 28. maj. Ostaću tamo do subote, pa se te večeri vraćam za Madrid. Na njima je da me među njih stotinak prošvercuju u hotel i autobus (ako se budemo majali po Barsi), a za hranu ću nekako sam da se snađem... :) Nadam se da će sve super da ispadne; za slučaj da bude bilo problema, spremiću rezervni plan: naći ću neki hostel unapred gde bih mogao da prespavam, a napraviću i spisak mesta koje bi trebalo da posetim, tako da mogu i sam da se snađem. 

Slatkiši sa automata, sokovi sa automata,
slike sa automata... cveće sa automata...

Prošli post sam zaključio kafom, pa ću i ovaj: naime, ona kafa koju sam popio mi se baš i nije dopala - kupio sam izgleda onu njihovu, kako god se zvala, i ne sviđa mi se. Mrzi me da jurim džezvu i neku normalnu kafu, pa sam odlučio da posle 5 godina aktivnog konzumiranja kafe napravim dvomesečnu pauzu - dok se ne vratim u Niš! Kafu sam zamenio sokom od pomorandže, i za sada se ne žalim. Mada, mora da priznam kako povremeno razmišljam prvo jutro nakon povratka u Niš, za stolom u svojoj sobi, i sa šoljom predivne turske kafe... mmmm... :)

P.S. Setio sam se još jedne stvari koju bih hteo da spomenem... mislio sam da sam pisao na blogu o problemu sa španskim vizama koje je trebalo da dobijemo u Grčkoj još pre mesec i po dana, ali nisam... naime, standardno nije moguće dobiti špansku vizu izvan svoje zemlje. To znači da ako ja želim da uzmem njihovu vizu, morao bih da idem u Beograd, Rehan u Islamabad, Vladimir u Moskvu, itd. Međutim, Španci u svojoj ambasadi u Atini svake godine prave izuzetak za nas i izdaju nam vize. Tako je bilo i ove godine. 

Prijavili smo se lepo za vize, kupili karte za povratak iz Grčke (neki su išli kućama, neki direktno u Španiju), a onda su nam rekli da ćemo možda morati da čekamo za vize čak do početka aprila! Problem je bio što su neki već platili avionske karte za 28-29 mart, i puno bi novca izgubili kada bi došlo do odlaganja zbog Španaca koje je mrzelo da sve to malo poguraju u ambasadi. Kontaktirali smo tada profesora koordinatora u Grčkoj, Hasapisa, on je kontaktirao profesore u Španiji, a oni špansko ministarstvo... profesor Hasapis nas je savetovao da pokušamo da kontaktiramo i Evropsku komisiju, kao, možda nam oni pomognu... naravno, to je trebalo ja da uradim, pošto sam class representative... pogledam ja ovaj link, i na kraju se odlučih za evropskog ombudsmana... poslao sam mu još pre mesec i po dana mejl, nadao se da će mi odgovoriti za dan-dva, a odgovor mi je stigao pre nedelju dana, naravno, kada je sve već bilo gotovo... i evo odgovora:


Eto, toliko! Odoh da slušam predavanja!

понедељак, 20. април 2009.

Prva nedelja u Leganesu


Dobro, nije prošlo još 7 dana baš, ovde sam već 5, ali nije važno...
Već sada sam pun svakojakih utisaka, i biće pravi izazov za mene da sve to, ili bar deo toga, pretočim u jedan post.

Odakle da krenem... pa hajde od smeštaja... još u Grčkoj sam uspostavio kontakt sa ženom koja mi je ponudila dve sobe u istom stanu (za Rehana i mene) za po 250€. Ovo je bila super ponuda jer je ovde jaaako teško iznajmiti ceo stan na samo 3 meseca, koliko nama treba (svi prihvataju na minimum godinu dana), tako da je ovo prvo sledeće dobro rešenje posle toga. Jedini problem je što nema interneta. 

U svakom slučaju, kada smo stigli u Leganes, prvo smo došli da vidimo ovo mesto. I dopalo nam se. 4. sprat, dve omanje, ali ukusno uređene sobe. Treća soba je dnevna, i ona je prazna, a u četvrtoj živi mladi par sa detetom! Čudno, zar ne? Ali ovde sasvim normalno da stan delite sa nepoznatim ljudima, jer kao što rekoh, jedino je moguće naći pojedinačne sobe. Par je inače iz Portugalije, tako da momak ne zna engleski, i sa njim sam već počeo da primenjujem ad-hok razvijen znakovni jezik, dok njegova supruga (ili devojka, ne znam) zna engleski. 

Fasada u Leganesu
(čak su i roletne ofarbane)

Nego da se vratim na internet... oko nas mnogo interneta, ali ne možemo da koristimo! Naime, pronašao sam oko desetak wireless mreža, ali su sve zaključane. Ovde internet provajderi obavezno korisnicima daju bežični ruter, tako da na svakom koraku može da se uhvati mreža, ali najčešće zaključana. 

Tako smo Rehan i ja  jedno 2-3 dana pokušavali da nađemo rešenje za ove zaključane mreže, ali bezuspešno. Na kraju smo nekako uhvatili nezaštićenu mrežu pod nazivom Raul, i šlepamo se. Šta da mu radim, čovek ostavio otključano mrežu, valjda voli da deli... i mi to koristimo... :)

Kružni tok u Leganesu 
(svaki ima po neku statuu)

Idealno za kružni tok
kod Merkatora

Mreža doduše često puca, tako da i nije neki internet, ali dobro, šta je tu je... osećamo se kao sautparkovci u ovoj epizodi - koga ne mrzi, neka pogleda, mnogo je smešno! Inače, neću da ulazim u detalje šta tu planiramo da radimo, ima interesantnijih stvari o kojima bih da pišem...

Stan se nalazi ovde. Do univerziteta nam treba 3 minuta pešice! Posle Grčke, gde nam je trebalo 30 minuta hoda, ovo je uživancija! Do železničke (koja je u isto vreme i metro) stanice nam treba 5-6 minuta, a do biblioteke i teretane 2-3 minuta isto! Milina!

Leganes je inače dobro povezan sa Madridom, tako da je prilično lako stići iz Madrida do Leganesa. Jedna vožnja metroom (koja podrazumeva promenu više metro linija) košta 1€. Ako kupite 10 vožnji, dobijate popust, za mesečnu kartu popust je još veći, i tako dalje. Mapu možete videti ovde.


Univerzitetska biblioteka

Posle Soluna, Leganes je za mene prava milina i uživancija. Gradić je preeeelep, jako je fino sređen, pun parkova, pešačkih zona... toga u Solunu ima jako malo. Vozači su ultra kulturni - staju na pešački i pre nego što uopšte kročite... mnogo je fino, i generalno mestašce mi se dopalo od momenta kada sam stigao. 

Loša strana je što ovde skoro niko ne zna engleski! Ni staro, ni mlado! A ja sam se pravio pametan i nisam hteo da gledam španske serije, umesto da lepo zagrejem stolicu i izvrtim po jednu Kasandru, Esmeraldu, i ostale... srećom, ni sam znam kako, često umem da uhvatim smisao skoro cele rečenice! Ali to samo ponekad, i ako ne pričaju prebrzo... 

Toledo


Kubanski restoran

I dok smo u Grčkoj bili samo na jednom izletu, ovde smo već prvo vikenda putovali i to do stare španske prestonice, Toleda. Tada sam i saznao da je Seatov model automobila u stvari dobio ime po ovom prelepom gradiću. 

Podseća na Veneciju?

Do Toleda ima 70 km, a stigli smo za 27 minuta vozom. Ostali smo do 21:30 (ah, da - ovde mrakpočinje da pada tek oko 9 uveče), i bogami, mnogo toga videli. Jako mi je drago što sam tamo bio.

I da ne pišem više, iako bih još dosta toga rekao... za kraj samo da dodam da kao i u Solunu na početku, i ovde nemam džezvu, pa sam morao da se snalazim za kuvanje kafe, evo ovako:

Kad nema džezve...
Pozdrav!

четвртак, 16. април 2009.

Niš - Sofija - Madrid - Leganes


Sofija, sreda, 15. april

I evo me na aeorodromu u Sofiji. Sada je 09:46 po srpskom, odnosno 10:46 po bugarskom vremenu. A avion za Madrid mi poleće u 8 uveče... imam pune ruke slobodnog vremena... idealno za blog! :)

Čekajući (srećom, ne Godoa)

Wi-fi ovde ima, ali izgleda da za www ne radi, već samo za Skype i slične programe. Već sam zvao oca preko Skajpa - ulogovao sam se sa mobilnog telefona. 

Uspeo sam Sofiju da vidim malo iz taksija, i iskreno, ne sviđa mi se. Ulice su im u gorem stanju nego kod nas, i voze kao nenormalni. Moj taksista je jedno 3-4 trubio i to zbog gluposti...

Plan za danas je sledeći - oko 1-2 poslepodne se nalazim sa koleginicom sa kursa, Makedonkom Snežanom. Smaramo se do 8, pa hvatamo avion za Madrid. U Madrid slećemo u pola 12 uveče. Moj cimer iz Soluna, Pakistanac Rehan, će doći iz Londona u Madrid oko 15 do 11, pa se svo troje nalazimo kada mi stignemo. Onda Snežana ide u Leganes (naselje gde se nalazi naš univerzitet), a Rehan i ja idemo metroom kod mog drugara (iz Niša) koji već nekoliko godina radi za španskog telefonskog operatera, Telefoniku. Narednog dana idemo i mi za Leganes, i tražimo smeštaj, pošto ga još uvek nismo našli.

Sofijski aerodrom
(Terminal 1)

Elem, primetio sam da se ljudi kod nas mnogo lože na Španiju. Engleska im nije toliko interesantna, kamo li Grčka, ali kada kažem "idem u Španiju na dva i po meseca", odmah dobijem takav nalet oduševljenja tipa "jaaaao, blagooo teeeebiiii! Ideš u Madrid, tamo je mnooogo lepo, sva lepa mesta da vidiš"... 

Kada tako nešto kažem, ne znam kako moji sagovornici doživljavaju moje studije. Imam utisak da oni to vide isto kao ekskurziju, samo koja ne traje 5 ili 7 dana, već skoro čitava 3 meseca. I da stvarno jeste tako, razumeo bih njihovo oduševljenje. Ali baš i nije. 

U Madridu me čeka rano ustajanje svako jutro, predavanja, laboratorijske vežbe, projekti, ispiti, svakodnevni život, manje-više... doduše, da, verovatno ću imati vremena i da putujem i vidim različite delove Španije i Madrida; ipak, neće biti toliko kao ekskurzija, zbog svih navedenih obaveza...

Kad smo već kod ekskurzije, drugovi i drugarice sa Elfaka idu na jednu, i kako sam čuo, provešće 5 dana u Barseloni. Moraću da se potrudim da dođem. To će biti krajem maja, i iskreno se nadam da ćemo se svi zajedno tamo i sastati. 

Jedva nađoh struju...

Inače, 20 dana provedenih u Nišu su mi baš fino legli: video sam se sa društvom, išao na trčanje, vozio biciklu, izlazio svako veče (ok, ne svako - preskočio sam jedan dan :) )... sve u svemu, odlično. Sećam se da mi je prošli put kada sam išao u Solun bilo jako teško kada sam odlazio... sada nekako nemam taj osećaj; imam utisak kao da ću se vratiti za nedelju dana :) Ali to je u mom vremenskom sistemu, dok se u realnom vraćam negde krajem juna... :)

Madrid, Četvrtak, 16. april

Evo me u Madridu! Juče sam stigao oko 12 uveče, uspeo sam da se snađem, promenim dve metro linije, i stignem do EESTEC-ovca Filipa, koji me je odlično ugostio! HVALA, FILIPE! Rehanov let je kasnio, pa je on stigao kod Filipa tek u tri ujutru. 

Probudio sam se, rasanio, i šta ću drugo nego net. Filip je odavno otišao na posao. Rehan naravno - spava. Uskoro ću da ga probudim, pa palimo za Leganes. Treba tri metro linije da promenimo. A tamo kad stignemo... e pa to ćemo već videti šta ćemo i kako ćemo. Smeštaj možemo tražiti tek od 18:00, jer se tada Španci vraćaju sa posla... videćemo već... 

Odoh da budim Rehana! :)

среда, 8. април 2009.

Svi srpski putevi vode u... ?


Prvo, dobio sam NOVI SRPSKI BIOMETRIJSKI PASOOOOŠ!!! Jeeeee!!!
Pasoš stvarno izgleda vrhunski! Imao sam prilike da vidim gomilu različitih pasoša, i svi su bolji od našeg starog, ali zato mislim da je naš novi bolji od svih njih! :) Jedva čekam svima na Erazmusu da pokažem! :) Sada je moj najbolji! :P

Čuo sam bio da su stihovi himne urezani preko slike, i sada vidim da stvarno jesu! Ma mnogo dobro izgleda, kažem vam!


Svi moji pasoši

Nažalost, potkrao se i mali propust, ili greška. Naime, u adresi stanovanja mi nije naveden broj stana, a u svim dokumentima mi piše broj zgrade/broj stana. A u pasošu samo broj zgrade. Razmišljao sam šta da radim i zaključio da greška nije strašna i da stranci neće da mi prave problem. Valjda.

Još nešto! Jako bitno. Slika ispod:

bravo, MUP-ovci!

Znači konačno su napravili korak napred, jeeee!!! Može se očekivati da ćemo za jedno 2-3 godine dobiti i mašinu gde pritisneš taster, dobiješ papirić sa brojem i vremenom kada treba da dođeš, pa da sve bude automatizovano! A, za jedno 10 godina, možda budemo zakazivali ovakve stvari i preko neta! Jeeeee!!! :D

A pre neki dan beše dodela Filip Moris stipendija. Ove godine je sistem delimično promenjen. Čuo sam da su uveli test opšte informisanosti, kao i da više ne postoji fiksan broj stipendija po fakultetima. Naime, prošlih godina su Elektronski, Mašinski, Ekonomski i Pravni dobijali svaki po 10 stipendista; uvek se znalo gde je najjača konkurencija - na ovo prvom. Ove godine su rešili da dodele 40 stipendija najboljim studentima sa ovih fakulteta, bez obzira na to koliko ih sa svakog ima. I naravno, elektronci dobili sedamnaest! :) Zna se ko su face na univerzitetu niškom... ;)

Elem, ono što me je podstaklo da pišem na ovu temu je ovaj članak (taman da se malo pohvalim ;) ):

obećali smo da se vraćamo?

Problematičan deo teksta je: "... samo su neki od dosadašnjih 186 stipendista kojima je PECD program pomogao da se uspešno usavršavaju u inostranstvu, posle čega se vraćaju u matične gradove da bi se zaposlili i pomogli društvu" Iz teksta se izvodi pogrešan zaključak da smo mi nekome obećali, ili negde potpisali da ćemo da se vratimo svi u Niš da "pomognemo društvu"... ne znam za ostale, ali ja nigde ništa nisam potpisao tog tipa...

Ne znam na koji bismo to način mi mogli da pomognemo društvu... jedino što meni pada na pamet, i što stvarno hoću da pokušam, je da dovedem neku stranu kompaniju u Niš, ili da sam započnem neki posao recimo. Ne vidim nijedan drugi način, i to me mnogo boli. Ako stavim navedene opcije po strani, ako bih ostao u Nišu, jedino bih mogao da radim kao programer. Ništa drugo. Velikih kompanija u Nišu sem Duvanske nema, tako da, ako bih želeo recimo da idem u poznati P&G ili Microsoft, ili nešto treće, Beograd mi ne gine. A to ne želim.

Odavno je očigledno da je Beograd postao jedan veliki usisivač za sve iole kvalitetne i talentovane ljude u Srbiji. Najvećim delom ostatak Srbije je toliko privredno nerazvijen, da lokalne sredine nažalost nemaju šta da ponude mladim ambicioznim ljudima. I onda, svi putevi vode u Beograd. A ko ode u Beograd, obično se ne vraća. I tako gradovi iz unutrašnjosti bivaju lišeni ljudi koji su mogli da naprave neku promenu, neki kvalitativni korak napred.

Boli me i to što neke stvari koje bi mnogo mogle da pomognu u razvoju Niša, i dalje tapkaju u mestu, i to zbog "onih gore". Recimo niški aeorodrom, o kome sam toliko puta pisao. Došao pre godinu dana na Elektronski fakultet Francuz, direktor francuske firme Elsys, koja naravno ima predstavništvo u Beogradu. Traži čovek ljude da rade, u Beogradu, naravno. Pitamo mi njega: "A zašto vi ne biste otvorili firmu ovde, u Nišu?" "Pa nemate vi aerodrom." Bukvalno je to rekao. I šta mi da radimo? Norveška vlada dala tolike pare da se pista rekonstruiše, Rusi dolazili da unište mine, svi nam pomogli, ali samo JAT-ovci ne daju!


Zahvaljujući NVO Protekti...

... borba je počela...

Nažalost, ne vidim da će u skorije vreme u Nišu išta da se promeni. Ok, dolazi Sagem, ali to jednostavno nije dovoljno. Svake godine sa Elfaka izlazi gomila diplomiranih inženjere računarstva, telekomunikacija, elektronike, mikroelektronike... programerima je lako, za nas ima posla, ali šta sa ostalima? Ljudi sa smera telekomunikacije mogu samo Telekomu, Telenoru i VIP-u da se nadaju, a i oni svoj menadžemnt drže u Beogradu. Znači, opet mora pališ za Bg. Drugar završio telekomunikacije u Nišu, i sada radi u programerskoj firmi, piše kod u PHP-u...

Drugarica završava hemiju u Nišu, u srednjoj išla na silna republička i savezna takmičenja u hemiji, silna mesta osvojila... pa gde bi ona mogla u Nišu sa tim znanjem da radi, sem na fakultetu? Jednostavno, ovde ne postoji firma koja bi njeno znanje mogla da iskoristi.

Generalno jesam optimista, ali isključivo na duge staze, znači 10 ili više godina. Tada je moguće očekivati da će mnogo više kompanija biti sa sedištem u Nišu, i da nećemo morati da razmišljamo o Beogradu i inostranstvu da bismo se ostvarili na profesionalnom planu. Ali ta svetla budućnost kojoj se ja nadam zavisi i od nas samih - mi smo budući nosioci ovog društva, i od nas se očekuje da budemo bolji od naših prethodnika. Mi smo ti koji treba da te firme dovedu ili naprave. Zato ću ja sam pokušati da uradim nešto tako. Već imam dve interesantne ideje za posao koji bi mogao da se radi iz Niša. Takođe, voleo bih da se zaposlim u nekoj Engleskoj kompaniji, da ostvarim kontakte, i da ih na kraju ubedim da je Srbija dobro mesto za investicije, da sa manje troškova može da se radi to isto što se radi u matičnoj firmi u Engleskoj recimo. Ali, svestan sam i da neće to ići preko noći - trebaće mi sigurno nekoliko godina u takvoj firmi da bih uopšte mogao da izađem sa takvim predlogom... I naravno, pošto sam lokal patriota, firmu bih otvario u Nišu, ostali me ne interesuju!

I bolje bi bilo da prestanem sa sanjarenjem, bar za sada... :)
Ovde sam pre skoro godinu dana napisao jedan poduži post na temu decentralizacije, a ovaj sajt se time bavi... jednom će i nama u Nišu da svane, samo je pitanje da li ću to ja ili moja deca dočekati...

Update (30. IV 2009.): najnovija situacija iz niškog MUP-a (hvala Stepdance-u):

Najnovije stanje

среда, 1. април 2009.

Povratak i novi srpski pasoš


Zaboravio sam da dodam u "Solunu po tezama" da Grci ne pišu znak pitanja ovako ? nego ovako ; Jel ste znali to; :)

Iz Soluna sam došao isto onako kako sam i otišao - vozom. Cena karte - 17€. Putovao sam sa koleginicom sa kursa, Ruskinjom Tatijanom, koja je išla za Beograd, a upravo u trenucima dok ovo pišem, hvata avion iz Budimpešte za Madrid.

Na grčko-makedonskoj granici Grci su nas zadržali oko 15 minuta, isto toliko i Makedonci. Grčki graničari su u potpunosti ok. Makedonski su već drugačiji - malo su pogubljeni, ali su i oni ok, ne prave probleme. Kada kažem pogubljeni, mislim da kada vide ruski pasoš, zagledaju ga po 5 minuta, zbog toga što Rusima treba viza za Makedoniju, ali pošto Tatijana ima Šengen vizu, onda može da prođe bez problema. Ipak, Makedoncima je ta situacija uvek malo čudna, pa obavezno potroše malo više vremena na razgledanje pasoša...

A onda srpska granica... ali pre nego što dođem do nje, da spomenem situaciju na aerodromu Nikola Tesla. Valjda da bismo se predstavili u najboljem svetlu, na aerodromu imate ultra-kul policajce, jako kulturne i fine. Pečate za izlazak i ulazak u Srbiju vam udaraju mlade pripadnice SUP-a, super sređene i slatke. Ma milina! E, koliko je tamo milina, toliko je na našoj južnoj granici katastrofa!

Na našoj granici prvo ulazi čika policajac. Dajem mu pasoš, Tatijana isto. On razgleda moj, pa kaže, onako policajski - gordo, samouvereno i nadmeno:
- Miloše, da li znaš da, ako si duže od 60 (ili 90, ne sećam se tačno) dana van zemlje, moraš da odjaviš svoju boravišnu adresu u Srbiji?
- Nemam pojma, prvi put to čujem...
- Ali nepoznavanje zakona te ne oslobađa krivice.
- Razumem ja to, ali prošli put kada sam bio u inostranstvu na duže vreme, nisu mi pravili problema kada sam ulazio...
- Pa da, ima puno zakona koje ti ne poznaješ (šta je ovim hteo da kaže, nije mi jasno)... dođi u kancelariju za 10 minuta da uzmeš pasoše, i nemoj da zaboraviš pa da te tražimo!

I uze on lepo i Tatijanin i moj pasoš i ode... a obično samo udare pečat... ali, sumnjiv sam im bio...
Upada carinik, pita jel ima nešto da prijavimo. Ja kažem da nemamo, da smo mi studenti. On gleda u Tatijanu i kaže "a ti?" Ja odgovaram:
- Ona je iz Rusije.
- (mrtav ozbiljan) Pa ako je Rusije, jel to znači da ništa nije mogla da kupi u Solunu?
- (sa kiselim osmehom) Samo sam hteo da kažem da ne razume srpski...
- (i dalje mrtav ozbiljan) Ma dobro, šalim se ja...

Priznajem, nisam baš imao osećaja za njegov humor...
Izađosmo napolje, pokupismo pasoše... tu sa nama i neki Albanci čekaše svoje srpske pasoše, a policajac koji je delio iste namuči se da im pročita imena... komedija...

I tako, sa takvim graničarima mi dočekujemo strance...

Drugi deo posta posvećujem vađenju novog pasoša. Rešio i ja da se modernizujem. Pošto u Španiji dobijamo boravišnu dozvolu na godinu dana, što se dobija u vidu kartice, koja je možda vezana za pasoš, rešio sam da izvučem novi, da ne bih imao problema. Odem prvo lepo na sajt MUP-a Srbije, da vidim šta mi treba od dokumenata. I ne ispade toliko strašno - stari pasoš, lična karta, uplate od ukupno 2200 dinara i izvod iz matične knjige rođenih. Super!

Odem ja lepu o ponedeljak u 14:00; rekoše mi da primaju zahteve od 8 ujutru do 8 uveče. Znao sam da ću da čekam malo više, spremio sam se, i to ne samo mentalno - 8gb muzike na mobilnom, dnevno izdanje Politike u rancu...

Ispred mene desetak ljudi... ništa, otvorim ja Politiku, uključim muziku, počnem... na neko vreme ljudi u redu se menjaju - stoji žena, pa posle nekog vremena je zameni muž recimo; ja sam stojim... prođe sat vremena, ja pročitao celu Politiku... slučajno vidim drugara, došao da proveri šta treba za novi pasoš. "Aj, molim te, kupi mi PC Press, ćumrem od dosade!". Donese on meni PC Press, i lakše mi beše...

Prođe još sat vremena, ja skoro završio i sa PC Press-om... zove me drugi drugar... "Gde si?" "Evo me, čekam u MUP-u za pasoš. Aj dođi!" "Aj dolazim!" Dođe on, popričasmo malo... "Pa ostani još bre!" "Ma gde da ostajem, jel osećaš ti koliko je ovde zagušljivo, sve se znojim!" "E pa, ja tako već dva sata, druže! Aj mi bar kupi vodu ako neće ostaješ!" I kupi on meni vodu, da ne dehidriram u onom redu... ma nije mi problem što čekam, nego što sam kao u sendviču priklješten između ljudi, a oni greju...

I tu već oko pola 6 počnem i ja da kriziram - ne mogu više da stojim, ali najteže mi što mi dosadno, nema šta da čitam... a znao sam da je lepo trebalo da ponesem "Vreme smrti IV" i da budem miran za ceo dan... baterija na mobilnom mi pri kraju... pozovem ja lepo ćaleta, i kažem mu: "molim te, dolazi, pomaži, ja više da stojim ne mogu!"

Posle pola sata stiže meni bekap i odmorim malo... u sedam uveče izlazi žena i kaže: "Još petoro mogu, ostali neka dođu neki drugi dan." A ja - šesti.

Šta ću - bar sam pročitao novine i jedan časopis i istrenirao malo čekanje... a baš ispalo bezveze... ništa, ako ne može ovako bez veze, odlučismo da probamo sa...

Sutra ujutru u 20 do 7, sat i 20 minuta pre otvaranja šaltera, pojavismo se mi tamo. Ispred mene već osmoro! Prvi došao u 5 ujutru! "Uvešću ja tebe preko reda, ne sekiraj se", kaže meni konekcija. "Nemojte molim vas, mnogo će mi biti neprijatno ako me vide ljudi kako idem ispred njih! Juče tako policajac uveo neku ženu, i posle se svi izdrali na njega!" "E pa onda", kaže konekcija, "dođi ti oko 9 uveče, sat vremena posle kraja radnog vremena, pa ćemo tada!"

Dođem ja u 9 uveče, kad ima šta da vidim - čeka se u red i preko konekcije! Ipak, ovaj put je bilo mnogo brže - za 10 minuta sam ušao o počeo da iznosim dokumenta.
- Pasoš, ok, lična karta, u redu, izvod, tu je, uplatnice tu su... državljanstvo?
- Pa ne treba državljanstvo!
- Ali treba, siiinee!
- Ali na internetu piše da treba samo ako prvi put vadim putnu ispravu, a ovo mi je treća!
- Za prvi biometrijski pasoš ti treba, a za svaki sledeći ti ne treba! Ali to su Beograđani napisali tako, jer, oni su, jel'te, pametniji i pismeniji od nas! I eto kako su ga napisali! Nisi jedini koji je došao bez državljanstva... ok, ajde da te slikamo...


Stiže u utorak

Gledam ja u Canona od 10 megapiksela, gleda on u mene... dadoh posle otiske prstiju, pa se potpisah na digitalni potpisnik...
- Daj mi sad neki dokaz o hitnosti na srpskom.
- Pa nemam, studiram u inostranstvu, ništa mi nije na srpskom.
- Pa šta imaš?
- Pa imam na engleskom, na španskom, na grčkom... a jel ja sad to mora prevodim kod sudskog tumača?
- Pa mora sine...
- Ali moj drug vam je samo dao svoju nemačku vizu i nije bilo problema.
- Ali kod tebe ne piše da je viza nekog posebnog tipa.
- Pa evo, piše "estudies", to znači studentska (ovo sam lupio, nemam pojma šta znači).
- Dobro, ajde to ću da ti uzmem kao dokaz.
- Odlično.
- Onda sine, dođi sutra i donesi državljanstvo, pa će valjda sve biti u redu...

Konačno dođoh narednog dana, odnosno juče, donesoh državljanstvo da ga skeniraju, i to beše to... narednog utorka, bože zdravlje, dobijam novi srpski pasoš!

I tako... razvijenost države sada mogu da merim ne samo javnim toaletima, već i efikasnosću njene administracije, a kada te naša administracija proguta, sažvaće fino i na kraju ispljune, šta drugo da misliš sem da ćemo još dosta da se patimo dok ne budemo mogli bez ponižavanja da završavamo ovakve poslove... nažalost tako je... drago mi je samo što se ni malo nisam nervirao jer sam znao šta me čeka...

Za kraj obavezno pročitajte još jednu sličnu priču... nasmejaćete se do suza!