среда, 30. децембар 2009.

Rezime II


Kad pre? Da li je moguće da smo na samom izmaku 2009. godine???

Kad sam bio mali, sećam se da sam imao mnogo zabluda, ali jedna od onih koje pamtim je bila da leto i zima traju godinu dana, a proleće i jesen po pola godine! :) Izgleda, pošto sam bio mali, vreme mi je prolazilo znatno sporije nego sada. :D

Koliko vidim iz ličnog iskustva, a i iz priča nekih drugih, starijih od mene, kako stariš, vreme ti prolazi sve brže i brže. Ali se to valjda ne dešava zbog toga što si stariji, nego zato što s godinama dolazi sve više i više posla zbog koga život valjda prolazi sve brže i brže, i to često pored tebe... ja recimo, mogu da kažem da mi se vreme prvi put osetno ubrzalo kada sam pošao u srednju školu - tada prvi put nisam imao vremena za sve što sam hteo da uradim. Onda sam na fakultetu doživeo novi, viši stepen ubrzanja, a sada ne smem da pomislim šta me tek čeka posle studija, kada se budem zaposlio...

Nego, odoh ja u digresiju opasnu... hteo sam da kažem da je red da napravim jedan rezime ove godine, a u skladu sa već započetom tradicijom. :)

Kakva je ova godina bila za mene? Odlična, mogu reći. Čak i bolja od prethodne.

Izmajao sam se opasno po Evropi, upoznao sam brdo novih ljudi, odavno sam prebacio 500 prijatelja na Fejsbuku (što možda i nije za pohvalu), pred kraj sam Erasmus Mundus studija, i pri tom primam saasvim pristojnu "platu" za studiranje... malo li je? Definitivno ne :) Drago mi je što sam sve to proživeo, jer je to jedno veeeeliko životno iskustvo za mene, koje će mi mnogo značiti na dalje. I još jedan bitan razlog zašto je ova godina bila dobra - nisam zakačio nijednu iole ozbiljnu boljku, zdrav sam kao dren bio skoro sve vreme (kuc, kuc - u drvo)!

Znači, na skali od jedan do pet, svoju godinu ocenjujem peticom!

Kao i prošle godine, i ovaj put pitanje za sve vas: kakva je bila Vaša 2009. godina???


Nego, na kraju ove godine, nikako ne mogu a da se ne osvrnem na ono što me čeka u narednoj. 2010. godini. A to je bacanje u život. Naime, izgleda da ću konačno završiti sa formalnim oblikom obrazovanja (sem ako ne upadnem na neke doktorske studije, što nije isključeno), i naći posao. I tu se vraćamo na početak priče - ima da mi se ubrza vreme još više! Ali dobro, to tako valjda ide, nije da mogu nešto mnogo da promenim...

I na kraju, ponavljam istu čestitku kao od prošle godine, jer i dalje želim isto:

Želim svima srećnu Novu godinu, uz puno zdravlja i ljubavi. To je najbitnije. A ostalo će, valjda, doći samo po sebi... ;)

Pozdrav do sledeće godine! :)

P. S. Doprinos vernog pratioca ovog bloga na temu iz ovog posta, Irfana Kujovića: No matter how careful you are, there’s going to be the sense you missed something, the collapsed feeling under your skin that you didn’t experience it all. There’s that fallen heart feeling that you rushed right through the moments where you should’ve been paying attention. Well, get used to that feeling. That’s how your whole life will feel some day. This is all practice. None of this matters. We’re just warming up. - iz romana "Invisible Monsters" od Chuck Palahniuk-a

P. P. S. Interesantna pesmica :)


петак, 25. децембар 2009.

Drugar mi postao селебрити!


Jeste, drug iz Redinga, Mateja, je izašao u Blicu! Bravo! :)

Mateja селебрити :D

субота, 19. децембар 2009.

Ukinuše ih (deo drugi)/Priča o Dači


Blicevi sevaju, svi srećni i nasmejani, Đelić i Jeremić u ekstazi, prvi nosi medovaču Belgijancima, drugi u bliskom susretu sa mađarskom graničarkom... ukinuše nam vize, putujemo slobodno! Samo Dačić i dalje namrgođen, ozbiljan, dok svi slave, on sa Mađarima potpisuje protokol o readmisiji...

Tokom poslednjih 6 meseci, dok se naširoko i nadugačko pričalo o ukidanju viza, nikada nisam video Dačića sa osmehom kada priča o tome, sa nekim bezrezervnim entuzijazmom. Stalno bre, nešto ozbiljan, objašnjava kako nam treba ovaj sporazum, pa onaj, pa novi pasoši, pa kontrola granica, pa ne znam šta još... sumorno skoro deluje! Međutim, kada bolje čovek razmisli, tako i treba da bude!

Bez obzira na taj svoj ozbiljan, pa možda čak i malo negativan stav kada priča o vizama, Dačić je ispao pravo osveženje na političkoj sceni. Pre njega, u svakoj priči o vizama smo imali čoveka kome bi "optimizam" trebalo da bude srednje ime, Božu Đelića. Jedini problem je što je taj optimizam najčešće bio bez pokrića, a posebno kada se radi o datumima. Zapravo, ja sam kod naših političara uočio jednu pravilnost: naime, kada oni kažu "te-i-te godine/meseca može se očekivati to-i-to", ta rečenica zapravo znači da baš do te godine/meseca navedeno ne možemo očekivati, odnosno, do tada to nešto sigurno neće biti realizovano!

I zato je ovaj Dačić ispao car. Ne volim njegovu stranku, ali jesam realan, i kažem da je on sam ispao car. Nije talasao datumima, nije davao obećanja, već je konstantno namrgođena pričao kako treba još ovoliko zakona da se usvoji, još ovo da se uradi, i da će onda mooožda da nam ukinu vize. Vidi se da nije glup čovek - provalio da posle Đelića, najmanje što narodu treba je lažni optimizam.

Povadi nas Dača

A ko je mogao da pre nekoliko godina da očekuje da će baš Dačić da nam ukine vize??? Dobro, nije to njegova zasluga samo, ali sigurno jeste doprineo velikim delom. A i paradoksalno je malo... Što reče neko na B92 u komentarima: "SPS nam uveo vize, SPS nam ukida vize, a između su ostale godine koje su pojeli skakavci".

Kada su formirali vladu sredinom prošle godine, plašio sam sa da ne stave Dačića tamo gde bi opasno mogao da ugrozi reforme. Recimo, da bude neki ministar privrede, pa da počne da prodaje priču kako ne treba prodavati najveća blaga Srbije poput EPS-a, Telekom-a, i ostalih teško neefikasnih monopolskih preduzeća. Srećom, postade Ivica ministar policija, i tu se odlično snašao. Ovaj tekst daje jako finu analizu Daćića. Pred kraj teksta se indirektno kaže da je Dačić shvatio da nije školovan za ministra policije, pa je mudro moć prepustio ljudima koji jesu u tu oblast upućeni, i koji taj posao znaju da rade. I svaka mu čast za to. Bolje to nego da hirurg vodi Ministarstvo za zaštitu životne sredine...

A i policija je počela da liči na nešto. Ne samo da imaju jako posećen Youtube kanal, nego čak i Tvituju naši policajci, eeej! A sve to nije za reklamu samo, lično sam se uverio... pre 3 nedelje otprilike odem ja na njihov youtube kanal, i napišem jednu provokativnu poruku tipa "kad će više da uhapse bagru korumpiranu sa Medicinskog fakulteta u Nišu". A nedelja baš bila. Odem do teretane, vratim se, kad vidim u inboxu me čeka privatna poruka od MUP-a! Pitaju "da li imam neke informacije koje bi mogle da vode do hapšenja tih ljudi"!!! I sve to u nedelju uveče (dokaz da policija nikad ne spava :) )! Ja u nesvest da padnem! Da mi je neko rekao da će Policija Srbije sa mnom da komunicira preko privatnih poruka na Youtube-u, rekao bih tom nekom da je kompletno lud! Ali eto, dođosmo i do toga! Bravo, Ivice!

Sve u svemu, ili je ovaj Ivica toliko dobar manipulator da je javnost ubedio da nešto radi, a ne radi ništa (realno, imao je od koga da nauči tu veštinu), ili stvarno solidno radi svoj posao. Šta god da je istina, ja Ivici želim da sedne na avion, pusti se do Londona i Vašingtona, pokupi mape puta za liberalizaciju i od njih, pa da za koju godinu i u ove dve zemlje proleterske idemo bez viza!

среда, 16. децембар 2009.

U vreme dokolice...


... gledam serije na internetu. I to mnogo njih. Veliki je bre, to posao. Svake nedelje izađe po jedna nova epizoda od svake od njih, a ako se uzme u obzir da gledam... pa, 5 serija, treba pošteno da se odradi posao, i da se zasuku rukavi... odnosno, otvore četvoro oči!

Hteo bih u ovom postu da skrenem pažnju na nekoliko serija koje gledam, a koje mislim da su baš vredne pažnje, i koje kod nas nisu popularne, jer ih nema na tv-u (osim jedne, koja se od skora prikazuje). Krećemo od


Ova serija nije baš za svakoga, jer je humor poprilično specifičan, onako štreberski. Radnja se vrti oko četvorice likova koji rade na fakultetu, svi su manje ili više opterećeni naukom, generalni štreberskom kulturom (tipa Star-wars, video igrice...), i svako od njih je poseban na svoj način. Najposebniji, i centralna figura u seriji je definitivno Šeldon, najpametniji, i najuvrnutiji od svih. Šta reći za lika koji ima tačno određeno mesto na kauču gde uvek sedi jer je tamo optimalna vlažnost vazduha, temperatura, itd. koji ne ume da se iskreno nasmeje, i koji dobija tikove kada ne zna odgovor na neko pitanje :) Naravno, priča se ne vrti samo oko njega, već i dosta oko drugih likova, ali ovaj je najluđi. Kao primer njegove uvrnutosti, evo klipa u kome Šeldon isprobava svoj novi algoritam za "sticanje prijatelja":


Takođe, izdvojio bih i neke replike iz serije, koje su prosto urnebesne:

"Sheldon, you are a smart guy...
Sheldon: Smart?!? I'd have to take off 60 IQ points to be a smart quy!"

ili...

Penny: I'm a Sagittarius, which probably tells you way more than you need to know.
Sheldon: Yes, it tells us that you participate in the mass cultural delusion that the Sun's apparent position relevant to arbitrarily defined constellations at the time of your birth somehow affects your personality.
Penny: Participate in the what?

OK, idemo dalje :)


Koliko znam, ova serija je prvi veći projekat ovog tipa Dejvida Duhovnog, glumca koji se proslavio u seriji Dosije X. Posle uloge Moldera u ovoj seriji, gde je, kao što svi znamo, glumio agenta FBI, prilično zatvorenog lika, bez previše emocija, Duhovni je u seriji Californication rešio da proba nešto saaasvim drugačije, i uskoči u ulogu Henka Mudija, opasnog zavodnika, neodoljivog ženama, a inače pisca koji ima blokadu, i ne može nikako da napiše bilo šta kvalitetno. Tako serija počinje. Ono što je interesantno je da je Duhovni magistrirao englesku književnost na Jejl univerzitetu, tako da deluje da mu je to jako puno pomoglo da se snađe u ulozi pisca; uloga mu jako dobro stoji, doskočice koje pravi su odlične i tačno u duhu jednog otkačenog pisca. Sve u svemu, ko želi da vidim Duhovnija u totalno drugom izdanju od onog u Dosijeu X, definitivno treba da pruži šansu ovoj seriji. Epizode su najčešće kraće od pola sata, nisu naporne za gledanje, a od skora se Californication emituje i na B92. Klip iz serije sledi:



I, najbolje za kraj. "Dva metra pod zemljom" (aluzija na grob) je serija koja je ostavila najjači utisak na mene. Radnja serije se vrti oko američke porodice koja drži sopstveni biznis pogrebih usluga, koje uključuju organizaciju sahrana, prevoz pokojnika, sređivanje pokojnika, itd. Pošto je to porodični posao, cela "firma" je smeštena u porodičnoj kući, tako da porodica Fišer ima hladnjaču za mrtvake u podrumu svoje kuće, a kapelu u prizemlju sa sve prostorijom za izbor kovčega!

Serija mi se izuzetno dopala jer govori o stvarima koje se retko na takav način prikazuju na tv-u. Naime, svaka epizoda počinje smrću, tj. neko umire na neki način, i onda se obično cela epizoda posveti događajima koji se vrte oko sahrane preminulog. Nekad je ta smrt tragična, a nekad i smešna, kao recimo u slučaju lika koji seda u džip ide u rikverc, na nizbrdici ispred svoje garaže, vidi novine na asfaltu, otvara vrata da ih dohvati, ali ispada iz kola, pritom pušta kočnicu, i kola bukvalno prelaze preko njega!

Serija se takođe ne drži nijednog klasičnog šablona američkih serija: ne postoji savršen par koji će na kraju biti zajedno i srećan, svi imaju neke probleme na koje ne postoji tačno rešenje, nema previše srećnih momenata gde su svi zadovoljni i nasmejani. Dijapazon likova koji čine porodicu Fišer je takođe izuzetan. Tu je prvo majka, Rut, koja je u ranim šezdesetim, ali se oseća kompletno izgubljenom, stalno tražeći smisao sebe u svemu, posebno u životu svoje troje dece. Ti je zatim najstariji sin, Nejt, koji je ostavio posao u Sijetlu da bi došao da radi sahrane, i koji u startu upada u poprilično komplikovanu vezu sa jednom devojkom. Njegov mlađi brat, Dejvid, homoseksualac, koji u početku ima velike probleme sa svojim seksualnim identitetom, ali kasnije manje-više sve dolazi na svoje mesto. I, na kraju Kler, najmlađa u kući, tinejdžerka, sklona opijatima, umetnička duša, a pri tom vozi auto koji je porodica nekada koristila za pogrebne usluga, a sada ona koristi za konzumiranje droge, seks, i šta sve ne!

Sve u svemu, serija je dosta teška, ali i jako zanimljiva, jer povlači neka jako ozibljna pitanja o životu. Takođe, teška je jer epizoda traje po 50 minuta u proseku; ja sam skoro izludeo dok sam je odgledao, ali je definitivno vredelo! Inače, serija ima 5 serijala, i prestala je da se snima 2005. godine.

Još samo da dodam da iako je svaka epizoda krcata scenama mrtvih ljudi, duhova i sličnih stvari nema, jer ovo nije horor. Doduše, često ima prizora mrtvaca koji razgovaraju sa glavnim likovima kao da su živi, ali to je uvek uobrazilja samih likova, što daje poseban šmek seriji.

Trejler iz serije sledi:


Eto, to je to... nadam se da će bar jedna od ovih serija pomoći nekom tokom ovih ledenih decembarskih dana, jer svi su nešto pehlađeni, boli ih grlo... 3 razloga više da preležite svoje bolesti na miru, i kod kuće! :)
Prijatno gledanje!

четвртак, 10. децембар 2009.

Hvala, drugari!


Imao sam sreće ove godine u Redingu da u novoj generaciji budu dva lika sa naših prostora, Luka iz Splita, i Mateja iz Kruševca. Mislim, sve je to lepo kada imaš strance oko sebe, pa otkrivaš nove kulture, objašnjavaš svoju i kulture bliske tvojoj ("Ne, Naneše, Metalika nije rep bend!"), itd. ali ipak bre, naši su naši!

Jesam društven, ali ako bih se poredio sa ovom dvojicom, za mene bi se moglo jedino reći da sam duboko asocijalan! Naime, tokom dva i po meseca u Redingu, Luka i Mateja su upoznali onoliko ljudi koliko bih ja upoznao tokom jedno 5 godina života ovde! I Engleze, i strance, i Engleza koji priča srpski, i Španjolku koja priča srpski, nema koga nisu našli, sve moguće varijante!

Luka i Mateja (stvarno mi ne pada na pamet
neki pametniji naziv za ovu sliku)

Ona dvojica sa prethodne slike,
plus Vlad i ja

Zahvaljujući tome, i ja sam uspeo da preko njih upoznam neke jako kul Engleze, jednu super Grkinju, i jako mi je drago zbog toga, jer sam prošle godine imao takvih 0 (i slovima, nula) poznanstava! :(

Pored toga, da nije bilo ove dvojice, ja bih verovatno svakog vikenda sedeo kod kuće i gledao filmove, jer od ovih iz moje generacije skoro niko ne izlazi! Srećom, sa Matejom i Lukom sam izlazio skoro svakog petka i subote, a neretko i češće! I stvarno je skoro uvek bilo odlično!

Sve u svemu, hvala vam, drugari, na divnom provodu! Šteta što idete u Solun, nedostajaćete mi, mnoooogo! Ali, biće još prilika, i videćemo se još, sigurno! Mateju već u Nišu, a obojicu, tamo, u Španiji (na hrvatskom: Španjolskoj ;) )!

Mateja i Luka, hvala vam još jednom!

Za kraj, jedan spot sa suuuper koreografijom (nema veze sa ovim postom, ali morao sam da podelim sa nekim :) )

понедељак, 30. новембар 2009.

Ukinuše ih!


Slećem na bečki aerodrom. Vreme odlično. Dolazim da pasoške kontrole. Tras! Pada pasoš na šalter. Novi, crveni. Uzima ga policajac. Otvara ga i počinje da lista. Okreće stranice, vize nema. Gleda me oštro, ja njega još oštrije. Ne može ništa da mi zameri, da mi nađe manu. Pasoš nov, čip unutra, već ga provukao kroz čitač, podaci se poklapaju, na slici sam ja, i ličim na sebe, da. Ne preostaje mu ništa drugo nego da mi pasoš Републике Србије vrati i sa osmehom mi kaže: "Prijatan boravak u Austriji!"

Moćno, a? Jeste, ali to mi se nije dogodilo. Dogodilo mi se nešto slično, ali sam to namerno prpričao u romaniziranoj formi, ubedljivo i paljevinski :)

Zapravo, trebalo je da letim nazad iz Beča za London. Dao sam policajcu pasoš, u kome naravno nema vize, ali ne zato što mi ne treba, nego zato što imam boravišnu dozvolu, koja mi omogućava neograničen boravak u šengen zoni do aprila sledeće godine. Ali tu dozvolu mu nisam dao, samo pasoš. Odmah je reagovao, rekao mi da nemam vizu, i pitao kako sam uopšte ušao bez vize. E, onda sam mu izvadio boravišnu dozvolu, i tu već nije imao šta da mi zameri, i pustio me u avion :)

Hteo sam da vidim kakav je osećaj kada mi ne treba viza za putovanja. Mislim, treba mi boravišna dozvola, koja je u vidu posebne kartice, ali mi bar ne treba ona prava, zalepljena viza...

Ali, eto, javiše danas da mi/nam od 19. decembra neće trebati apsolutno ništa sem pasoša! Ah, divne li vesti! Ja sam iskreno srećan. Naravno, uvek ima onih koji će reći "pa koja mi vajda od toga ako nemam para da putujem?" Ja bih njima poručio da probaju makar za promenu da čašu posmatraju kao upola punu, a ne upola praznu - sviće polako i nama, pa će valjda i prosečan Srbin uskoro moći da priušti da skokne do Budimpešte, Soluna, Beča ili Venecije. Što reče Tadić (svašta on priča, ali ova mu je stvarno na mestu): "Nisu toliko bitna sama putovanja u Evropu, koliko sam osećaj da su ona moguća". Istina. Word.

Mada, verovatno će nas još neko vreme gledati... pa čudno na granični prelazima, obazrivo, sumnjičavo... mada kako i ne bi, imajući u vidu veliki broj naših građani koji će zasigurno iskoristiti ovu povlasticu da nađe neki ilegalan posao u EU... ali dobro, i to će se vremenom smanjiti...

Moja pasoš i "viza"

Inače, imao sam jednu interesantnu situaciju kada sam stigao u Prag, isto na aerodromu. Dam policajcu pasoš i boravišnu, gleda on dokumenta, i to ih poprilično gleda... ko zna šta je mislio... recimo:
"Dooobro, Miloš... Bo... šta god... došao iz Londona... srpski pasoš... španska (!?!) boravišna dozvola?!?! Pa šta on radi u Pragu??? Pasoš deluje kao da nije falsifikat... ova boravišna mi sumnjiva, ček' da je stavim pod ovo svetlo da vi'm... hmmm, deluje ok... ok, šta god..."

A mislim se, kako i da ne delujem sumnjivo - pasoš mi iz jedne zemlje, dolazim iz druge, a boravišna dozvola mi iz treće zemlje! Dobro, bitno da me posle silnog zagledanja dokumenata, pustio da uđem!

Posle ove vesti, još više se aktuelizovala priča o low-cost letovima. Nakon otkazivanja švedskog avio prevoznika (koji inače nije low-cost), izgleda je izvesno da će iz Niša leteti WindJet (bacite pogled na mapu - ima ga Niš!) Malo sam pesimističan što se tiče planiranih linija (Forli, Palermo, Katania), ali daće bog pa da nešto ispadne od toga i na duže staze. Mada, čak i ako ništa ne ispadne od toga, treba da budemo srećno što nam je Sofija relativno blizu, a tamo već ima popriličan izbor low-cost letova, što sa obaranjem viza postaje jako realna alternativa našem i beogradskom aerodromu.

Ono što me mnogo iritira u poslednje vreme su priče o cenama tih letova. Neki misle da je šarena laža (naviknut Srbin na prevaru), i da će sigurno da im naplate boga oca na aerodromu, dok drugi ne znaju šta ulazi u tu minimalnu cenu. Što je najgore, novinari neprestano vrte manje-više istu priču, bez konkretnih odgovora na različita pitanja koja muče prosečnog Srbina. Srećom, novinar "Južnih Vesti" je konačno probio led, i napisao članak koji po mom mišljenju ima najbolji odnos dužina/informativnost! Znači, u poprilično kratkom članku (konkretno, deo "uslovi putovanja") rekao jako, jako mnogo, objasnio dosta toga, i još ubacio relevantne linkove za dodatne informacije. Bravo za Predraga Blagojevića!

Pozdrav!

петак, 20. новембар 2009.

Neki Erasmus Mundus klipovi IV


Još jedan skok u bližu prošlost - muzej nauke u Valensiji, koji sam posetio onomad :)
Jedan od načina da se nauka približi širokim narodnim masama je i da se učini interesantnom! To izgleda ovako:

Kijanje

Srce u preseku

(Ne)Spretnost na delu

Koliko imamo tečnosti u telu

Potrošnja struje

Ogledalo

Imam još klipova, ali oni nekom drugom prilikom!

среда, 11. новембар 2009.

Kulturne dogodovštine iz Niša


Već sam pisao o poseti Nišu kolege mi sa faksa, Vladimira. Tada nisam stigao da ispričam naše dogodovštine pred Vladimirov polazak.

Naime, posle silnih žurki, kafana, pijanki i ne znam čega još, dođosmo i do "kulturnog" dela, što ispade pretposlednjeg dana. Rešio sam bio da pokažem Vladu Logor Crveni krst, Medianu, Ćele kulu i Narodni muzej grada Niša. Stoga, ovaj post se sastoji iz ovog uvoda, zaključka i četiri scene.

Scena prva - Logor Crveni krst
Odemo mi lepo tamo kolima, sačeka nas žena koju znam i od ranije, kada sam dovodio neke strance na isto mesto, pre nekoliko godina... kupimo lepo karte. Unutra postavka koja nije menjana... pa recimo minimum 20 godina, verovatno i više. Sve na srpskom, o engleskom ni govora, pa još kucano na mašini! Od naprednih elektronskih uređaja tu su prekidač za svetlo, sijalice... ah, da - senzor za požar - to su ubacili pre neku godinu... znači strašno!

Ovde se kupuju karte

Ilustracija (za 3D model ili slično
ćemo pričekati još koju dekadu)

Ok, kapiram da je fora da logor ostane onakav kakav je bio u vreme korišćenja, ali mogli su bar da ubace neki ekran sa pričom nekom, ili nečim sličnim... a jel sam spomenuo da nismo imali vodiča? E pa nismo.
Izađem ja ispred, Vlad ostao još unutra, bilo mu zanimljivo... a ona žena što nam prodala karte, spava na dve stolice... :S

Scena druga - Mediana
Stignemo u Medianu, nekako uspem kolima da siđem sa puta na ulaz, jer ne postoji nikakav regulisan prilaz ili tako nešto (u povratku sam uspeo i da zakačim auto s donje strane kada sam izlazio na taj isti put), parkiramo gde nađemo (parkinga nema), uđemo unutra... sačeka nas vodič, mlađi neki momak. Lepo nam sve ispriča na engleskom, jako fino sa entuzijazmom, dodatnim objašnjenjima... baš lepo... inače, ušli smo besplatno... i, sada ide interesantan deo priče; priča on nama:

Mozaici kojih nema

"A jel znate zašto je danas besplatan ulaz? Jer nemamo šta da prodamo - nemamo karte, nisu nam ih doneli!"
Slovenci tu neki sa nama, osmeh im na licima, osmeh i na mom, ali kiseli...
"A pre neki dan, došla Amerikanka neka i pita gde je vc. Ja joj kažem da nemamo nikakav mokri čvor ovde!"
"I svima kada dođu, ja pričam kako su svuda ovde mozaici, ali kako da mi veruju kada ih ne vide? A mozaici moraju da budu prekriveni peskom zbog zaštite od spoljašnjih uticaja, a para za izgradnju nastrešnice nema!"
Eto šta se događa sa našim kulturnim blagom. Ali, tu nije kraj...

Scena treća - Ćele kula
U Ćele kuli nas sačeka jedan stariji čovek, jako fin, kasnije ga čuh kako priča prvo engleski, pa ruski sa Vladimirom, pa onda i francuski. Da, bili i neki Francuzi!
Kada sam ušao u Ćele kulu, zaprepašćenje - lobanja bar upola manje nego kada sam bio pre nekoliko godina!!! Pa gde su sve te lobanje nestale sada?!?! Razumem pre 200 godina da su ljudi sahranjivali ostatke svojih najbližih, ali kome danas pada na pamet da uzima lobanje?!?!

Ulaz u Ćele kulu

Lobanje kojih nema

"Vidiš li ono udubljenje tamo?", pita mene vodič.
"Vidim." Uočavam da je malter znatno svetliji od ostatka, znači, skoro izvađena lobanja.
"E pa, te lobanje nema od kada je ovde prošla jedna učenička ekskurzija"
"Ali čekajte, šta je bilo sa onim staklom što je štitilo kulu pre desetak i više godina? Što ga sada nema?"
"Pa, to su tada sklonili da bi stavili novo, što se nikad nije dogodilo. Trebalo je kao nešto da urade za proslavu 200-godišnjice Čegarske bitke ove godine, ali ni tada ništa nisu uradili."

Scena četvrta - Narodni muzej Niš
Ulazimo u muzej, a ja padam u trans - totalno drugačiji od poslednje puta kada sam ga video! Sve šljašti, sređeno, kvalitetno osvetljenje, postavka deluje odlično, električna vrata... ma svetski, kao u Engleskoj!
Narodni muzej u Nišu

... i još jednom...

Dolazimo do šaltera da pitamo da li možemo da prođemo sa kartama koje smo već kupili ranije za Logor, i odgovara nam lik koji tu radi:
"Može, može. A da vas pitam - jel nije problem što ide ova muzika?"
Čujem ja neku muziku, ali ništa strašno.
"Nije, nema problema."
Uđemo unutra, i stvarno sve fino. Lepo na srpskom, pa na engleskom, pa lepo osvetljeno... ekrana i dalje nema (ako se dobro sećam), ali je ipak ceo utisak mnoooogo bolji od onoga što smo do tada videli... ide neka muzika, uz postavku da se slaže, pomislim ja... ali, ne! Nije iz postavke! Lik sa šaltera zapravo gleda film, pa se čuje muzika iz njegovog filma, sa sve crnačkim slengom! Šou!

Postavka se sve muzikom iz filma

I tako... šteta, šteta, šteta... kada bismo samo znali da cenimo to što imamo... Niš ima toliko toga da ponudi, ali mi kao građani to ne umemo da iskoristimo, ni da cenimo. Odnosno, oni koji rade u naše ime, političari, ne znaju... šteta... A ovako to rade Britanci.
Toliko od mene za sada! Pozdrav!

четвртак, 5. новембар 2009.

Negde u oblacima


Ovaj post ne pišem iz svoje sobe u Redingu. Evo me u avionu, na putu za Madrid. Drugar sa kursa, Vladimir, je bio kod mene nepunih nedelju dana, pa sada ja idem malo kod njega, u Madrid. A putujemo zajedno, Easyjet-om, low-cost prevoznikom.

Pred poletanje

Pre dva dana samo zajedno išli do Liverpula. Naterao me Vladimir; hteo da vidi muzej posvećen Bitlsima (pošto su oni iz Liverpula)... ja mu još odavno obećao da ću da idem, ali kao i uvek, kada je trebalo da kupimo karte, nije mi se išlo. Ali ok, nekako sam nabedio sebe da krenem, iako je trebalo da ustanemo u 5 ujutru, a vratimo se tek narednog dana u 8 ujutru. I sve to bez spavanja.

U Bitls elementu

U jeku oduševljenja

Mogu reći da smo se solidno proveli, ali neću ovde previše o tome. Samo ću još da dodam da je muzej bio interesantan, a da je Liverpul mrtvilo od grada - skoro da žive duše nije bilo. Slike se mogu videti ovde.

Pisaću o onome što je meni interesantno. U ovom slučaju - autobusi. Kupili smo dve povratne karte do Liverpula, što nas je izašlo po 25 funti (nešto više od 2500 dinara). Kupovinu smo, naravno, obavili preko interneta. Obično se posle kupovine karta odštampa na kućnom štampaču, što je meni sada bio problem, jer štampač imam samo u kampusu. Ali, smislili Englezi novu stvar: da bi olakšali pretešku proceduru štampanja karte kod kuće, u ponudi je i slanje autobuske karte na sms! Da, poruka na telefonu je autobuska karta!

Dve povratne do Liverpula

S nevericom sam odabrao ovu opciju, nisam imao drugu. Mislim šta, dođem do busa i vozaču pokažem... sms poruku na mobilnom?!?

Na kraju se ispostavilo da je upravo tako i bilo. Vozač je samo bacio pogled i pustio nas. Nije bilo problema.
Autobus je naravno, bar 5 puta bolji od proseka koji se viđa na srpski drumovima. Za mene je inače, najveći doživljaj bio da prvi put u životu koristim VC u busu! Sigurno zvuči smešno, ali svi znamo kakva je situacija kod nas - u mnogim autobusima ga ima, ali je po pravilu zaključan...

Ne, nije aerodrom, samo
autobuska stanica

I tako, lepo beše bilo u Liverpulu pre dva dana, a sada me već evo na pravcu za Madrid, aa neki dan planiram da idem u obilazak Salamanke. Povremeno se zamislim: do pre 2-3 godina jedan ovakav scenario bi mi delovao totalno nestvarno: neki daleki gradovi, putovanja avionom, bez prevelike brige o novcu... ali eto, nekako i ja dođoh do toga da vidim taj London, Madrid, Liverpul, Barselonu... i naravno, drago mi je što imam tu priliku. A sledeće nedelje idem u Beč, isto kod druga :) Da se malo provodimo. Možda krajem meseca odem i do Praga, videću...

Liverpul

Iako možda tako deluje, ceo moj rad na diplomskom se zapravo ne svodi na česta putovanja :) Finta je u tome što taj kraj marta, kada treba da sve završimo, deluje suviše daleko da bismo se uozbiljili i počeli naporno da radimo... cenim ga da ću ovako moći da se švrćkam još najviše mesec dana, a posle toga nema zezanja... pa rekoh, da iskoristim dok još mogu :)

Nego, pitao sam Vladimira da li EU-ovcima treba viza za Rusiju, i on kaže da treba. Znači, od prvog januara ćemo moći da putujemo i u EU, i u Rusiju, a Evropljani neće moći na istok :D Još malo pa nas eto na svim belim listama, kao i Titovo vreme :D

Za kraj - Haloween. Ovu proslavu Englezi shvataju jaaako ozbiljno, toliko da je sramota te večeri ići bez kostima, što se nažalost meni dogodilo... :( da bih se utešio, snimao sam druge :)


Svaka čast za kreativnost!

P.S. Čestitam svom jako dobrom drugu, Aleksandru Tričkoviću, na diplomiranju! Neka je sa srećom, 3čko!!! :)

уторак, 27. октобар 2009.

Svašta nešto


Ne znam da li je ovo samo trenutno, ali imam utisak da polako počinjem da gubim inspiraciju za pisanje... ako se ovako nastavi, moraću da razmislim o tome da možda prestanem da pišem...

Da krenem od par smešno-marfijevskih pojava koje sam skoro imao...
Kada sam došao u Reding pre nepune 4 nedelje, kupim jednog dana Žiletov dezodorans, a posle nekoliko dana i Žiletovu penu za brijanje... stavim obe boce na istu policu, i primetim da su identične, s tim što im se boja razlikuje za nijansu - jedna je plava, druga je svetlo plava... pomislim kako može da mi se dogodi peh, i da upotrebim pogrešnu... sledećeg dana se spremam da idem u kampus, uzimam jednu od boca da bih prsnuo malo dezodoransa ispod pazuha... i, pogodite koju sam bocu uzeo... :S :)

Druga manifestacija Marfija: već godinu dana kad god idem negde po gradu, maltene se ne odvajam od svog ranca, koji meni dođe kao svakom novčanik. Ali eto, ja nosim ranac. I u njemu imam kišobran, koji tu stoji već godinu dana. Jako retko mi se dešava da ga u sred grada izvadim zbog kiše; nekako se takva situacija stvarno retko događala - ili je kiša bila slaba, ili sam imao kapu, ili sam imao prevoz. Međutim, pre neki dan sam se oprostio od kišobrana, jer sam ga zaboravio u taksiju. Da ga tražim nazad nisam hteo, ionako je bio razdrndan... odem juče do grada, vidim kišobran za 3 funte, ali ga iz ne znam kog razloga ne kupim... odem do teretane, završim, krenem nazad, kad ono - kiša! Kapu nemam, kišobran nemam! Dobro, nisam od šećera! Krenem ja bez ičega, kosa mi se već umokrila poprilično... "more", pomislim ja, "šta me briga - ovde me niko ne poznaje, nema kod koga da se obulim", i uzmem ja lepo šorts iz ranca, pa na glavu! Šta ću, bolje da izgledam smešno, nego da zdravlje ugrozim! A ionako me niko ne zna! :D

To je to od Marfija, sada prelazimo na interesantne spravice koje sam video ovde, a nisam spominjao, da ne kažem gadžete...

Prva - saobraćajni znak na kome piše "usporite!" (slow down), ali koji se uključuje samo kada prolaze kola. Iako je sastavljen od gomile LED-ova, koji jako malo troše struju, Englezi bi ipak i to malo da utšede! ;)

Druga - metalni kofer, otvoren, stoji pored puta, i privezan za drvo lancem... Šta je sad pa ovo!?! Ah, pa kako ne znate??? To je mobilni radar, čija je namena da pokaže vozaču koji prolazi kolima pored kolikom se brzinom kreće! Znači, kad god kola prođu, na koferu se upali gomila LED-ova koja prikaže brzinu! Ali, ako auto prekorači dozvoljenu brzinu, opet se prikazuje brzina, ali je ovom prilikom boldirana! :D Ludi bre ovi Englezi, kažem vam ja...

Update 13. IV 2010: radar u koferu! :)

Treća - kamion za odnošenje smeća. Naime, Englezi imaju one regularne kamione, kao naše, ali imaju i kamione u koje se đubre ubacuje sa gornje strane. Takav kamion ima i onaj mehanizam koji se kod nas viđa na paucima, a ovde služi da uhvati veliku kesu/torbu smeća i ubaci je u kamion. E sad, najjača fora je što to funkcioniše tako što vozač izađe iz kamiona, stavi specijalan pojas oko struka, na pojasu džojstik, i tako šeta mehanizam za podizanje kesa! A ne bi me iznenadila i da se mehanizam automatski pozicionira samo na osnovu toga gde vozač stoji! Znači, voza stane pored kese, a "kandža" se automatski primakne dotle!

Ok, to je to što se tiče gadžeta. Za kraj totalno druga tema, a to su naši novinari, koji su u poslednje vreme počeli mnooogo da me nerviraju. Recimo, pročitajte tekst Večernjih Novosti - Tramvaj se vraća Nišu. Na osnovu naslova, dâ se zaključiti da je recimo, naš gradonačelnik rešio da vrati tramvaje u Niš. Ali ne, ne radi se o tome! Zapravo, neki tamo predsednik Udruženja ljubitelja tramvaja (zar i takvo udruženje postoji!?!?) je primetio da Nišu "ne gine" povratak tramvaja, pa je gospodin novinar S. B. dao sebi za pravo da zaključi da se tramvaj vraća Nišu, i stavi takav naslov!!! Zar ga nije malo preterao!?!? Eh, izgleda da se sredstva ne biraju, kada je tiraž u pitanju... :S

I tako, ide život, ide sve... postade mi to uzrečica u poslednje vreme...
Pozdrav do sledećeg javljanja!

среда, 21. октобар 2009.

Često postavljana pitanja


Update 31. Avgust 2010: Master studije Networks & e-Business Centered Computing se ne finansiraju više od strane Evropske Komisije, tako da Erasmus Mundus stipendije više nisu dostupne za ovaj master konkretno. Spisak trenutno dostupnih kurseva možete videti ovde.

Polako se približava vreme prijavljivanja za studije. Povremeno dobijam mejlove od ljudi koji su zainteresovani, i pitanja koja postavljaju se često ponavljaju, tako da ću u ovom postu probati da odgovorim na najbitnija, kako bih sto više pomogao budućim studentima, a i ohrabrio ih da se prijave! :)

- Šta je to Erasmus Mundus program, i kome je namenjen?

Erasmus Mundus je program koji finansira Evropska Komisija, a koji predstavlja skup stipendija koje se nude studentima iz zemalja koje nisu članice Evropske Unije, odnosno studentima ostatka sveta.

Update 31. Avgust 2010: Erasmus Mundus je postao otvoren za sve studente sveta, pa i one iz EU.

Program finansiranja pokriva troškove i univerziteta koji organizuju studije, i studenata koji te studije pohađaju.
Sve studije su Master tipa, što znači da je namenjen svim studentima koji imaju najmanje Bachelor diplomu. Takođe, sve studije obuhvataju najmanje dva univerziteta koji organizuju nastavu, i svi kursevi su interdisciplinarni, odnosno kombinuju dve ili više nauka.
Više o Erasmus Mundus projektu sam pisao ovde.

- Diplomirao sam pre nekoliko godina, da li je kasno da se sada prijavim?

Apsolutno ne. Evropska Unija generalno zastupa i podržava školovanje kroz ceo život, tako da ne postoji nikakav vid diskriminacije prema starijim studentima. Na mom kursu konkretno, najmlađi student je 1987. godište, a najstariji 1977. godište.

- Da li su uslovi konkurisanja za sve kurseve isti?

Ne, razlikuju se od kursa do kursa, ali ono što svi traže je bar Bachelor diploma.

- Šta je konkretno potrebno za prijavu na kurs Computer Networks & e-Business Centered Computing?

Za ovaj kurs je potrebno da:

1. Dobijete zvanični sertifikat o znanju engleskog (TOEFL, IELTS, ili nešto treće, ja sam polagao TOEFL, o tome sam pisao ovde)
2. Odradite online registraciju za kurs
3. Sa faksa dobijete spisak položenih ispita i pošaljete na svoj online nalog koji ste kreirali u koraku broj 2, pri čemu spisak položenih ispita mora da sadrži i broj ECTS bodova koji svaki ispit nosi (više o ovome možete videti ovde)
4. Popunite ostatak online forme i upload-ujete tražene dokumente (uključujući i CV)
5. Uzmete od dva profesora preporuke i pošaljete ih mejlom (odnosno profesori ih pošalju) i regularnom poštom

- Ja sam diplomirao, ali kod nas ne izdaju Bachelor diplome; jedino što imam je diploma koja potvrđuje da sam završio/la fakultet. Da li je to dovoljno?

Ja nisam bio u toj situaciji, tako da nisam siguran. Najbolje bi bilo da imate dokument koji pokazuje koliko imate ECTS bodova. Kod nas svaka godina studija obično nosi po 60 bodova, a za upis na ovaj kurs je potrebno 180 ili više. To znači da zapravo i nije potrebno da se pokaže bukvalno Bachelor diploma, već samo dokaz da imate sakupljenih 180 bodova, što su najčešće očišćene prve tri godine fakulteta.

- Još uvek studiram, nisam očistio sve ispite sa prve tri godine, ali imam više od ECTS 180 poena, jer sam dao neke ispite iz četvrte godine. Da li ispunjavam uslove da se prijavim za ove studije?

Mislim da da, ali nisam siguran, to biste morali da proverite sa glavnim koordinatorom kursa za koji se prijavljujete. 

- Da li broj ECTS poena zavisi od ocena koje sam dobio na ispitima?

Ne, svaki ispit nosi fiksan broj poena, bez obzira da li je položen šesticom, ili desetkom.

- Koliko je bitan prosek za ove studije? Koji su to kriterijumi koji se vrednuju?

Ne previše, čak se može reći i malo. Detaljnu analizu kriterijuma za prijavu možete videti u ovom postu.

- Kada je rok za prijavu za kurs? Kada je najbolje da krenem sa sakupljanjem dokumenata?

Rok je obično 31. januar. Što se tiče dokumenata, najviše zavisi od efikasnosti fakulteta. Ja sam krenuo mesec dana ranije za svaki slučaj, i nisam imao problema. Što se tiče polaganja TOEFL-a, za to se treba prijaviti što je moguće ranije, čak i 3-4 meseca ranije, jer stalno vlada veliko interesovanje za polaganje tog ispita. Ipak, čak i ako se zakasni sa polaganjem engleskog, nije strašno, jer se uverenje o znanju engleskog može dostaviti i naknadno, posle 31. januara.

- Koliko je stipendija koju bih primao, i da li je dovoljna za normalan život u Engleskoj, Španiji i Grčkoj?

Stipendija koja bi vam stizala na račun je u proseku 1200€, što je apsolutno dovoljno za sasvim pristojan život u sve tri države. U Engleskoj, koja je po nekoj slobodnoj proceni i najskuplja, ovaj novac je dovoljan za povremeni šoping, putovanja po zemlji (recimo do Kardifa, ili Edinburga) ili čak i inostranstvu (low-cost letovima). Jedini period koji može biti problematičan je početak studija, prvih mesec dana, kada svi studenti moraju da otvore račune, a dok se to ne uradi, prva stipendija ne može da se dobije. Zato, za tih prvih mesec dana treba poneti jedno 500-600 funti, što je minimum potreban za početak studija, plus kupovina avionske karte do Londona. Znači oko 700 funti je potrebno za početak, ali zato kasnije nema problema nikakvih, čak se može dosta i uštedeti bez prevelikog uzdržavanja od trošenja novca.

Takođe, treba naglasiti da ovaj kurs traje 18 meseci (odnosno 15, plus 3 meseca letnjeg raspusta), i da se stipendija prima svakog meseca, pa čak i tokom letnjeg raspusta. Ovo nije slučaj sa svim Erasmus Mundus studijama, jer se na nekim stipendija ne prima tokom letnjg raspusta, ili je iznos stipendije drugačiji.

- Kakvu diplomu dobijam kada završim ove studije?

Dobijate združenu diplomu sva tri univerziteta, koja dokazuje da ste završili Master studije iz računarskih mreža i elektronske trgovine. Diploma izgleda ovako:

Moja buduća diplomica! :)

- Da li moram da budem računarskog usmerenja da bih se prijavio/la za ovaj kurs?

Ne, moguće je prijaviti se i ako ste završili ekonomiju ili menadžment, ali treba imati u vidu da studije u dobroj meri pokrivaju predmete koji zahtevaju programiranje, i to povremeno jako ozbiljno, tako da može biti veliki izazov snaći se sa potpuno novim konceptima, sa kojima ste se retko sretali tokom svog školovanja. U mojoj generaciji imamo četvoro-petoro studenata koji nemaju iskustva u programiranju, ali su uspeli da polože sve predmete, neke sa dosta muke. Znači. nije nemoguće, ali je znatno teže.

- Kako te mogu kontaktirati, u slučaju da imam dodatnih pitanja?

Moj mejl je milos.boskovic[na]gmail.com, biće mi drago da pomognem!

Nadam se da sam će ovaj tekst pomoći ljudima da se prijave!

среда, 14. октобар 2009.

Neki Erasmus Mundus klipovi III


Htedoh sada da pišem jedno, pa drugo, pa treće, ali na kraju izgubih volju za sve, tako da i ove nedelje idu klipovi :)

Prvi je jako interesantan. Naime, još 2007. godine na EESTEC kongresu u Budimpešti sam sa svojim jako dobrim prijateljem iz Portugalije, Žozeom, razvio koncept razgovora na dva različita jezika. Poenta je da ja pričam na jednom, a moj sagovornik na drugom jeziku, i da se pravimo kao da se kompletno razumemo! :) Znali smo Žoze i ja da pogubimo neke naše kolege tom forom…

Ovaj put, sve se dešava kod Stounhendža, a razgovara se na srpskom, ruskom i maratiju :)

Naredni klip je prikazuje kako pripadnici zemalja trećeg sveta zinu kada vide kako se bogat svet vozi:

I za kraj, jedna sličica od danas:

IMG_3462

Mateja (Kruševac), Luka (Split) i ja :)

Pozdrav!

петак, 9. октобар 2009.

JAT otišao, Low-cost kompanije dolaze?


Prve reakcije koje sam pročitao na forumima na vest da je JAT otkazao i taj jedan jedini let iz Niša (za Cirih), bile su pre svega šok i neverica. Kao, da li je moguće da ćemo imati aerodrom bez nijednog leta?!?!

Moja reakcija na to je bila "Odlično!". :) A to je jer je odsustvo JAT-a samo još jedan razlog više da dovedemo brdo low-cost kompanija koje će sigurno biti voljne da lete iz Niša, ako već on neće.

I, nisam se, izgleda, prevario. Još jutros je osvanula vest da dve low-cost kompanije planiraju letove iz Niša, i to još od decembra!
Ovo je stvarno odlična vest, i jako mi je drago zbog ovoga! Ipak, nešto sam pesimističan da će letovi baš da idu od decembra, jer ove kompanije posluju striktno na bazi ostvarenog profita, a mislim da neće nešto baš da im se isplati da lete iz Niša sa još postojećom viznom barijerom. Ipak, verujem da će se stvari od 2010. definitivno pomeriti sa mrtve tačke.

Pa-Pa Jat!

Kompanije koje su najavljene od decembra su Wind Jet i MCA Airlines. Prva je italijanska, a druga švedska. Iskreno, danas je prvi put da čujem za njih. Posetio sam njihove sajtove, da vidim gde to oni najčešće lete, i video da prva leti do nekih manje atraktivnih italijanskih destinacija (recimo iz Bukurešta za Katanii, Palermo i Forni), a druga skoro isključivo za Stokholm. Nešto mi ove destinacije i ne deluju baš previše atraktivno (Stokholm i može, ali ove ostale... slabije), ali bitno je da imamo povezanost sa Italijom i Švedskom. Ali evo, postoji linija London - Palermo, i kada bi leteli Palermo-Niš, eto moje rute! :D

Sve u svemu, ove dve i nemaju baš neki atraktivni program da ponude, ali bitno je da ćemo (valjda) da se konačno pomerimo sa mrtve tačke, a to je napredak! Iz ovog bloga u božije uši! :)

P.S. Još jednom podsetnik na priču o JAT-u koju sam napisao pre oko godinu dana :)
P.P.S. Još jedan tekst o novim Low-cost kompanijama u Nišu; Za odlazak JAT-a Simonović rekao da više ne postoji nijedna prepreka da bilo koja kompanija leti iz Niša :)

понедељак, 5. октобар 2009.

Redinže, ja dođoh! II


Zapravo, hteo sam da stavim naslov "Englesko, eve me!", ali sam se preodmislio i rešio da ipak bude ovaj, kako bi bio se poklopio sa postom od prošle godine, kada sam prvi put došao u ovu lepu, neproletersku (suprotno našim očekivanjima) zemlju.

Ma, stigao ja još prošlog četvrtka, nego sam rešio da se javim tek kada kupim novu usb tastaturu, jer mi se ova na laptopu neočekivano blokira...

Ono što sam propustio da spomenem poslednjih meseci je moja dvostruka prijava za englesku vizu. Naime, još od prošle godine sam planirao da napišem jedan post o engleskoj ambasadi, koji je manje-više trebalo da bude u superlativima, ali pošto su me odrali za ukupno... 34 000 dinara, neću da ih udostojim toga!

Prijavio sam se jednom, platio oko 17 000 dinara, priložio sva dokumenta, oni me odbiše! Da ne idem previše u detalje, zvali me telefonom, rekli mi kako ću sigurno dobiti vizu, samo mora da im priložim tzv. "license number" univerziteta... na kraju ispade da, iako sam im priložio isti, od vize ne beše ništa.

I u drugom pokušaju je bilo problema, opet me bili zvali, opet mi navodno nešto falilo, ali se ispostavilo da su samo "papiri bili slepljeni", pa nisu videli taj dokument koji im je bio potreban.

Ako mi je za utehu, drugar je tek iz treećg pokušaja dobio vizu... Sve u svemu, dosta su striktniji ove godine, i to se vidi na svakom koraku, počevši od zahteva za vizu. Sledeći korak je bio kada sam sleteo na Hitrou, gde me je službenik zadržao, izgleda za dodatne provere, a pre toga me lepo pročešljao svim mogućim pitanjima. Na isto mi se žalio i Mateja (Kruševljanin na ovom istom kursu, samo generacija posle mene), pa čak i Luka (Hrvat, Matejin kolega). Znači, nisam bio usamljen...

Inače, leteo sam baš u vreme otkazanih letova JAT-a, ali srećom, zarekao sam se još od onog posta da nikada više neću leteti JAT-om, tako da moj British Airways nije imao nikakvih problema.
I naravno, na aerodromu sam zatekao jedan ooogroman red ljudi - svi ispred JAT-ovog šaltera, čekaju jadni da zamene karte... i ja sam čekao, ali cela 2 minuta, da predam torbe na tzv. Bag Drop-u, jer sam prethodni dan već odradio čekiranje preko interneta (jel ima JAT uopšte ovu naprednu tehnologiju online čekiranja?)

Čekam, srećom, ne JAT

Iiii... stigao! Fontana na Hitrou

Ove godine sam dobio da budem u drugom domu. Prošle godine sam bio u Bridges Hall-u, koji je bio poprilično ok. I ovogodišnji, Sibly Hall, je ok, ali sa jednom veeeelikom manom - nalazi se izvan univerzitetskog kampusa, i treba mi minimum 20 minuta da stignem da njega! Takođe za razliku od drugih domova, Sibly je poprilično velika zgrada, sa celih 9 spratova (moja soba je na osmom), i dva mala lifa... u Bridges-u nas je bilo 12-orica u jednom hodniku, a ovde nas ima 18-orica... znači, malo se gužvamo... ali dobro, nije baš toliko strašno... a i (jedina) dobra stvar u vezi Sibly-em je to što je prodavnica u kojoj redovno kupujem, ASDA, na samo 5 minuta hoda, a od Bridges-a mi je trebalo bar pola sata!

Samo 18 soba...
Hodnik Sibly Hall-a

Neke navike ću morati da promenim, tako da sada trčim do teretane, jer mi je jednostavno previše daleko za hodanje. Do grada neću moći više pešice, nego isključivo autobusom, koji je samo 1.70 funti (oko 180 dinara) za jednu vožnju.

Čik nađi Sibly Hall na mapi!

Ovog semestra (koji će trajati ne 3, nego 6 meseci) će verovatno biti znatno dosadnije nego ranije. Nemamo predavanja, nismo svi ovde (neki rade diplomski u Španiji ili Grčkoj), manje se viđamo. Ipak, ja velike nade polažem u jevanđeliste, Mateju i Luku :) Sa njima valjda neće biti dosadno! A i ako bude, spremio sam ja 2 kila domaće rakije, da razbijamo monotoniju ako bude trebalo! :)

Rad na diplomskom već počeo

Još toga imam da pišem, ali dosta je za sada, za početak!
Javljam se opet, uskoro!

понедељак, 14. септембар 2009.

Neki Erasmus Mundus klipovi II


Dva nova snimka kaming ap! :)
Oba sam snimio u Edinburgu kada sam onomad bio... beše to, ja mislim, novembra prošle godine... Milena i ja smo u sopstvenoj režiji bili tamo. Grad je prelep, a koliko je lep, toliko je i hladan. Smrrrrrzli smo se... ali baaaš... brrrr, sad mi hladno, samo kad se setim... :)
Ovo je bila neka parada vojnih veterana za koju mi nismo ni znali, ali eto, našli smo se na pravom mestu u pravo vreme...
Prijatno gledanje!

Prvi deo


Logično, drugi deo :)

петак, 11. септембар 2009.

Neki Erasmus Mundus klipovi I


Na početku leta, znajući da neću previše da pišem za ta tri meseca, planirao sam da povremeno postavljam neke interesantne klipove koje sam snimio u poslednjih godinu dana. Nekako sam zaboravio na ceo taj plan, pa tek sada počinjem sa tom, odavno planiranom, praksom! :)

Prvi klip - sa predavanja na koje sam išao tek nekoliko dana nakon što sam stigao u Reding prošle godine. Održavalo se u Londonu, gde je Majkrosoft predstavljao neka svoja nova softverska rešenja i proizvode... ovo je snimak sa tog predavanja, sa gospodinom Stivom Balmerom u glavnoj ulozi! Inače, više o ovome možete da pročitate u mom postu od prošle godine.

Balmer objašnjava kako
su računari zapravo mnogo glupi

Naredni klip je snimljen u Londonu, ispred jedne od najpoznatijih galerija u ovom gradu, a ako se ne varam, tu je i trg Trafalgar. Ovo je jedan jako smešan ulični zabavljač, koji ga je u suštini mnogo tupio u ovom klipu, ali je bio i jako vešt sa kuglom, a još je i imao jako dobre prijave na račun prolaznika :) A najsmešnija prijava mu je bila, dok vrti kuglu po telu: "Five years of training, none of you are clapping!!!" (5 godina treniranja, a niko od vas ne aplaudira!) Prijatno gledanje!

Počni be više da
vrtiš tu kuglu!!!

U narednom postu još nekoliko klipova!

понедељак, 7. септембар 2009.

Bravo za niške saobraćajce!


Sada je 01:41 ujutru, a ja sam pod toliko jakim utiskom, da moram već sada da prepričam događaj koji sam doživeo pre nepunih dvadesetak minuta...

Krenuo ja kući kolima iz grada... i rešio da teram palanka stajl ;) znači klaj-klaj, 30 na sat :) Nema niko iza mene, pa ne usporavam saobraćaj... ipak je bilo oko 1:20, nedelja... idem ja tako 30 na sat Dušanovom ulicom u smeru prema gradskoj bolnici, dolazim do semafora kod Dušanovog bazara (odnosno kod Saluna), i tu stajem i čekam crveno koje se upravo uključilo. U retrovizoru uočavam auto koji se približava relativno velikom brzinom, uzevši u obzir da treba da uspori i stane na semafor... sledeće što vidim - auto, velika Opel Omega, lagaaaano prolazi kroz crveno, pritom ni malo ne usporavajući, i cepa dalje kroz Dušanovu... dok gledam kako odlazi, već u sebi počinjem da psujem tog majmuna za volanom, razmišljajući kakvih sve kretena ima u ovom gradu... ALI, tu dolazi do totaaalnog obrta! Odmah iza semafora, u nastavku Dušanovu, maltene niotkuda (dobro se uštekali :) ) iskače saobraćajac, oštro mašući crvenom lampicom, naravno da zaustavi kola! Međutim, majmun u kolima se odlučuje za luđu varijantu - ne zaustavlja se, samo zaobilazi policajca i cepa dalje!

A onda scena kao u filmovima iz osamdesetih - policajac brzo prelazi ulicu, seda u policijska kola (u filmovima beše Stojadin, sada Puntić), pale kola i daju se u poteru!!! Tu već adrenalin i meni skače, otvara mi se zeleno posle nekog vremena, i dajem i ja malo jači gas u pokušaju da ih bar malo stignem, da vidim šta će se desiti!

Već kod sledećeg semafora žive duše nema - ni policajaca, a ni majmuna za volanom... nastavljam dalje vožnju, uključujem se u Bulevar Zorana Đinđića, i izlazim na semafor kod gradske bolnice... i tu imam šta da vidim! Policajci su Puntićem bukvalno presekli put majmunu i zaustavili ga! I dok polako prolazim kolima pored njih (oni su inače nasred ulice), vidim kako vezuju majmuna, i još čujem kako njegova glava udara o auto! Ala su ga izmlatili, jooooj!!! Ali zaslužio je majmun, vala baš je zaslužio!!!

Od tolikog ushićenja, ostavljam kola odmah iza autobuske stanice posle semafora, uključujem sva 4 migavca, i vraćam se na raskrsnicu samo da bih video kako majmuna i dalje bambusaju (mislim da ovaj glagol odgovara čoveku na ovom primitivnom nivou razvitka) dok ga trpaju u kola... na žalost, nisam previše video, ali moja satisfakcija je bila skoro potpuna! Konačno, oba automobila se pomeraju sa kolovoza, i tu se ja lepo vratim u svoja kola da ne bi i meni napisali kaznu za nepropisno parkiranje! :)


Ovim je majmun pokušavao
bezuspešno da barata

I eto, to je to... i dalje sam pod utiskom. Pre svega zbog onoga što sam video - kako su saobraćajci uspeli svojim Puntićem da stignu onu grdosiju od kola i još da mu preseku put, nije mi jasno... mada ga cenim da je majmun na kraju ipak morao da stane na semafor kod gradske bolnice, i tu su policajci iskoristili priliku, i izbacili majmuna iz objekta kojim on, majmun jel'te, očigledno ne ume propisno da se služi...

Toliko ljudi gine u ovoj Srbijici, pa svakog dana nove žrtve, ali nekim ljudima... pardon, majmunima, izgleda ni to nije dovoljno da shvate!!!

A svaki put kada se vraćam pešice iz grada mi dođe da se izderem na sve niške plavce što ih nema kada je najpotrebnije! Kada se najviše divlja kolima! Kooooonačno, uzeli su se i oni u pamet, i sada sam se lično uverio da sa njima nema zezanja!

A za majmuna poruka: čak i ako imaš nekog opasnog tatu koji će na vezu da te izvuče iz ćuze, ja ću biti zadovoljan, jer gledati tvoju majmunsku glavu kako treska o krov tvog dražesnog Opela je za mene apsolutno dovoljna satisfakcija!
U zdravlje da ti zarastaju rane na glavi, a sledeći put, pamet u istu.

A za niške saobraćajce - SVAKA ČAST!