среда, 27. јануар 2010.

Nisam pametan...


... da smislim naslov. Desilo mi se to već jednom, i evo sad opet. Tako da, neka ostane na ovome. Nisam pametan.

Diplomski napreduje. Radi se. Upao sam u mašinu, i drago mi je zbog toga. Svaki dan po malo; znači, antikampanjski. Nulla dies sine linea. Da.

Nego da se vratimo na Englesku, zemlju neproletersku. Pošto mi se ovde ne dešava previše toga interesantnog, opet ću koristeći tezni sistem (tj. po tezama) da pričam o istoj:

- Već sam negde spominjao kako se ovde često čuju policijske sirene, kao i kako vozači reaguju na to. Da podsetim - po pravilu, čim se čuju sirene, svi automobili se pomeraju u stranu, ili još bolje, ako je to moguće, dižu na trotoar. I, desilo se skoro takva situacija, kada sam išao u teretanu. Ono što nisam spomenuo je šta se dešava sa pešacima, ako automobili već idu na trotoar. E pa, i pešaci se šiftuju jedno mesto udesno/ulevo, što znači da sam ja morao da se šiftujem u travnjak. Nego, nije to poenta ove teze. :) Poenta je da je policajac suvozač, prolazeći pored svih tih zaustavljenih automobila, lepo svima džentlmenski mahao u znak zahvalnosti što su napravili mesta da oni prođu. Kulturni bre neki policajci...

- Žurka. Bio sam na jednu prošle subote, u studentskoj uniji. Red bio ogroman, jedva dočekasmo da uđemo. Naravno, na ulazu je bio obavezan pasoš na sunce, odnosno na lampicu koju je ovaj lik na vratima imao. A on je i najinteresantniji. Naime, čovek se svakome kome proveri datum rođenja na kraju zahvali, izgovarajući mu ime koje je pročitao iz pasoša/lične karte! Sad, možda to nije toliko čudno, ali mogu da zamislim koliko se čovek mora iscima da nekom strancu pročita ime! A meni još nije rekao "Majlos", kako me obično Englezi zovu, nego je skoro potpuno tačno izgovorio ime! Car!

- Na žurci već po treći ili četvrti put viđam jednog istog lika. Uvek pijan. I uvek sa čašom piva, koju pridržava kolenima. Jedna ruka mu je na džojstiku, kojim upravlja invalidskim kolicima u kojima sedi. I svaki put deluje kao da se super provodi! Car (broj dva)!

- Izlazim ja sa Grkinjom Vasiliom sa žurke. Ona, naravno, za prvo što se hvata jesu cigare. Ali nema upaljač. Prolaze neki Englezi, pitam ja njih da li imaju "lighter". Jedan od njih počinje da ponavlja moje reči, a na kraju rečenicu završi psovkom, na moj račun. Samo me opsovao, bez ikakvog pominjanja zemlje porekla ili bilo čega drugog. Mada, nije ni mogao da zna odakle sam. Ja mu, naravno, nisam ostao dužan, baš sam mu onako s merak otpozdravio, ali na srpskom, da mi bude slađe... sasvim slučajno, tu se našla neka Bugarka koja je to čula, pa je pitala Vasiliu čiji smo mi. Pored nje, zastao je i drugar od ovog što je psovao, zamolio nas da ne obraćamo pažnju na njegovog pijanog prijatelja, i pitao nas na kom jeziku ja to pričam. Pre nego što sam išta uspeo da kažem, Vasilia ga je već prosvetlila, rekavši mu da je to švedski; lik je onda zamolio da mi njega prosvetlimo kako se otpozdravlja na psovku na švedskom. Ja sam mu naravno sve lepo izdeklamovao, ponovio nekoliko puta, i tako Engleza obogatio za jedno novo, pogrešno saznanje, koje je verovatno zaboravio 5 sekundi nakon rastanka sa nama.

- Spominjao sam da voz kojim obično idem od Redinga do Londona, pređe tih 60 km daljine za oko 25 minuta. Uvek sam se pitao kojom brzinom otprilike on juri, ako mu toliko vremena treba, a nikad se nisam setio da računam. Dobro, ispalo bi recimo malo više od 120 kilometara na čas. I skoro se vraćam iz Londona, gledam kako jurimo i mislim se koliko brzo idemo... "Pa verovatno preko 100", cenim ga ja u sebi... uključim GPS da mi prikaže brzinu, na GPS-u ni manje ni više nego 198 km/h! Nastavio sam da pratim brzinu, i primetio da ona ne pada ispod 195, i ne ide preko 200. Znači, moj osećaj za brzinu... kao refleks kod mrtvog konja... i, pošto voz idem zapravo znatno brže, nameće se zaključak da onih 60 km razdaljine postoji, ali samo u vazdušnoj liniji. Ovako je duže.

- Za kraj jeda video klip. Naime, kada sam dolazio prošlog oktobra u London, ostao sam bez daha pri sletanju. Ne zbog lošeg sletanja, ili bilo čega sličnog, već zbog prizora Londona koji sam video iz kabine. Pošto tu negde kod Londona avion polako počinje da se spušta, on u jednom trenutku prolazi kroz oblake, kada se ništa ne vidi, sve belo. I onda, samo odjednom, pukne ceo grad ispod aviona! Ogromno prostranstvo zgrada, ulica, kuća... prelepo! Zato sam se sada naoštrio da to snimim, iako korišćenje elektronskih uređaja nije dozvoljeno tokom poletanja i sletanja. Nažalost, jedino što sam uspeo da snimim bila su polja, autoputevi i sneg, jer je ovaj pilot očigledno koristio neku drugu rutu. Klip sledi, sa primedbom da je relativno monoton, i ne previše interesantan:

Ipak bez Londona ispod oblaka

Toliko za sada. A sutra, nova avantura - put za Pariz, i to Eurostar-om, ispod Lamanša! :) Bićemo tamo tri dana, a svrha putovanja je da se još jednom svi skupimo na jednom mestu - i ovi što rade diplomski u Madridu (dolaze avionom inače), i Đohan iz Soluna (isto), i mi iz Redinga. Javljam se nakon toga, ako se ne zakočimo negde na sred mora!
Pozdrav!

2 коментара:

Unknown је рекао...

stvarno be nisi pametan... ima 60km od redinga do londona... rachunica sve kaze:
ako voz ubrzava 10km, i usporava 10km (poshto to radi lagano kako ti ne bi osetio koliko on u stvari juri)imamo da se ti krecesh 20km brzinom od odprilike 100km/h = 12min.
40km prelazimo brzinom od blizu 200km/h = 12min.
kad to saberemo i uzmemo u obzir da se krece izmedju 195 i 200 km/h dobijemo da putuje 25min!
prosto!
:*
mani se vishe vozova i autobusa, vidish da ti ne ide... :)

Miloš Bošković је рекао...

To, Anđelko!
Šta ću kad me mrzelo da računam! :)