четвртак, 4. септембар 2008.

Erazmus Mundus - preporuke i ostalo


Stigosmo do pisama preporuke. Kao što sam već negde napomenuo (valjda), proces prijave za različite master studije je različit, što znači da ne treba uvek da se pošalje cv, spisak ocena itd, ali uvek se traže pisma preporuke profesora, a i koliko sam video, ona vuku i dosta poena pri ocenjivanju prijave od strane univerziteta.

Znači, treba da odaberete dva profesora da vam napišu pisma preporuke. Ali ne napišu, nego napišu, a mislim da znate šta to znači. :) Za moj konkretan kurs postoji forma koju profesor treba da ispuni i u kojoj se odgovara na različita pitanja. Ova forma za moj kurs izgleda ovako.

Što se tiče pisanja preporuka, treba se držati nekih pravila, bar koliko-toliko. Preporuka mora naravno biti u pozitivnom duhu, da šalje jasnu poruku da ste vi kao kandidat za dati kurs prava osoba, ali takođe ne treba se ići u krajnost sa nekim hvalospevima. Kada profesor bude pisao preporuku, neka slobodno ubaci i neke stvari koje on lično ne zna o vama, a koje ste mu vi rekli. Na primer, da ste bili na različite seminare, da ste aktivni u nekom NGO-u, ili nešto slično. Ovakve stvari je jako bitno istaći, a najčešće profesori nemaju pojma o tome, pošto sa studentima nisu toliko bliski (osim ako im se ne uvlače ;) ), tako da morate sami to da naglasite, jer je bitno da se vidi da je profesor dosta upoznat sa vašim radom i da vas dobro poznaje, a ne da samo napiše "on je super student" i toliko! Takođe, da preporuka ne bi bila jednostrana u pohvalama, fino bi bilo ubaciti i neku meku kritiku tipa "suviše hoće da postigne, trebalo bi više da se fokusira", ili tako nešto.

E sad malo o tome kako je pribavljanje preporuka izgledalo u mom slučaju. Preporuke sam uzeo od dve profesorke. Sa prvom nije bilo problema, međutim, ova druga je bila nezgodna, jer, jadna, prenatrpana je bila poslom, nema vremena, nervozna je bila stalno, a morao sam od nje da uzmem preporuku jer sam kod nje radio završni projekat prošle godine. Inače, i to je bitno - da vas preporuči profesor kod koga ste radili neki projekat, jer tada on može reći kako ste se vi "odlično pokazali, i u potpunosti ispunili očekivanja", itd. Zato je u suštini i dobro raditi projekte na faksu - jer mogu poslužiti u ovakvim situacijama.

Ovde ću biti smešten - Bridges Hall

Elem, jurio sam je nekoliko dana jer procedura slanja pisama preporuke nalaže da profesor pošalje mejlom pismo, ali sa svog naloga (znači ne mogu ja sam), plus da se potpiše na odštampanu varijantu, potpiše preko zatvorenog koverta, onda da se to konačno pošalje regularnom poštom. A ova je toliko arogantna da meni bilo neprijatno da je toliko "napinjem". I toliko mi se smučilo to kočenje da sam na kraju pribegao poslednjoj varijanti koju sam planirao - poslao sam ćaleta da to završi! Nikada, ali nikada nisam slao ćaleta ni za šta na faksu (pošto je on završio isto elektroniku i poznaje ljude), ali tada mi je toliko bilo svega preko glave, da sam ipak na kraju pribegao tom rešenju. Plus mi se baš tog dana (kada sam jurio dotičnu za slanje preporuke) pojavili prvi simptomi žutice...

I eto, to je to otprilike. Da rezimiram postupak prijave za moj kurs:

1. Dobijete zvanični sertifikat o znanju engleskog (TOEFL, IELTS, ili nešto treće)
2. Odradite online registraciju za kurs ovde (update Januar 2012: link nije dostupan jer moj kurs više nije aktivan)
3. Sa faksa dobijete spisak položenih ispita i pošaljete na svoj online nalog
4. Popunite ostatak online forme
5. Uzmete od dva profesora preporuke i pošaljete ih mejlom (odnosno profesori ih pošalju) i regularnom poštom

Sve ovo treba odraditi do 31. januara kada je poslednji rok za prijavu za ovaj kurs. Napominjem još jednom da sve ovo važi samo za ovaj kurs, i da rokovi za druge kurseve mogu biti i kraći! Zato, odmah na istraživanje!

Što se tiče TOEFL-a, potrebno je najmanje mesec dana unapred zakazati termin za polaganje, jer mesta u Nišu brzo ponestanu. Tako da ako želite da polažete u decembru na primer, ne bi bilo loše da se već sada prijavite! Za pristizanje rezultata je takođe potrebno neko vreme, mada u mom slučaju to nije problem, jer je u konkursu naznačeno da uverenje o znanju engleskog može čak i posle poslednjeg roka da se pošalje.

Ne znam koliko vam sve ovo zvuči komplikovano, ali ako imate želju da studirate u inostranstu, definitivno treba da pokušate! U suštini, uopšte nije baš toliko teško upasti. Uslovi konkursa nisu tako postavljeni da morate da imate po nekoliko prvih mesta sa republičkih i saveznih plus 10.0 prosek! Koliko sam provalio, ovde se ceni sposobnost, samoinicijativa, posvećenost. Ne traže oni nove Ajnštajne, samo mlade, energične i sposobne ljude!

Čak i ako ne prođete, bićete bogatiji za jedno novo iskustvo, znaćete šta i kako treba da radite za neke naredne konkurse, znaćete na koje profesore možete da se oslonite, a na koje ne. Znaćete na čemu treba još da radite da biste ispunili uslove! Zato, obavezno probajte!

Pre nego što sam dobio ovu stipendiju za EM, nekoliko puta sam bio odbijan za druge stvari, ali to me ni u jednom trenutku nije pokolebalo da dignem ruke i odustanem od svega. Bio sam rešen da istrajem, guram dalje, i pokušavam dok jednom konačno ne uspem! I taj princip se na kraju isplatio!

I ovakvi pokušaji često zahtevaju nezanemarljiva finansijska ulaganja (tipa TOEFL od 135 dolara, ili 4-5 odlazaka u Beograd zbog konkurisanja za Koka kola stipendiju), ali na to treba da gledate kao na riskantno ulaganje koje u slučaju uspeha, može doneti veliki dobitak. Čista ekonomija! Jer, ko reskira... ma znate i sami... ;)

U narednoj epizodi - šta se desilo nakon što mi je stigao mejl o dobitku... ;)

уторак, 2. септембар 2008.

Alpbah po tezama


Poslednjih desetak dana sam lupao glavu kako da napišem još jedan post o Alpbahu, da spomenem i pokrijem što je moguće više, a da to bude pregledno, koncizno i lepo uređeno. Shvatio sam da toliko dara za pisanje baš i nemam (oni koji su bili sa mnom u srednjoj znaju o čemu pričam), pa sam odlučio da jednostavno "nabacam" sve što mi padne na pamet, bez nekog posebnog reda i pravila. Zato, počinjem:

  • Sa drugom iz Novog Sada, Andrejom, bio sam smešten na prvom spratu trospratne kuće, sa nekim Austrijancima i Albancima (sa Kosova naravno). Cena smeštaja je bila 17,5 evra, u koje je bio uključen i doručak (uvek isti nažalost - pogačice, džem1, džem2, maslac - ali je mleko bilo ekstra, jer je bilo domaće). Nalazili smo se u mesto koje je udaljeno 4 km od Alpbaha i zove se Ineralpbah.
  • Hodom se do Albaha od naše kuće stizalo za 45 minuta, što baš na suncu i nije bilo prijatno. Imali smo redovne buseve, ali koji su išli na sat vremena i to samo do 7 uveče, tako da kada bismo uveče išli na žurke ili neke druge događaje, morali smo ili pešice, ili taksijem, ili da stopiramo. Taksi u jednom smeru košta 2,5 evra, ako napunimo kombi (pošto tamo voze kombije kao taksi). Spomenute kombije najčešće voze žene, i voze ih brzo (ali ne i ludo) - seku krivine i znaju da isteraju do 90 na sat, što baš i nije prijatno na jako krivudavom putu.
  • Često smo i stopirali, i ljudi su nam stajali. Dešavalo se da nam stanu i te žene sa taksijem i da nam ne naplate vožnju. Dešavalo se i da nam niko ne stane, pa da pešice stignemo do Alpbaha. Desilo se jednom i da nam odmah po izlasku iz kuće stane lik sa Golf peticom i ludo nas vozi do Alpbaha iako mu to nije usput sa sve "Kill yourself" pesmom od Timbalanda...
  • Najviše smo se družili sa Bosancima i Kosovarima. Kosovari su kako koji - neki ne (znaju da) pričaju srpski, neki znaju slabo, a neki hoće i pričaju uvek kada mogu. Najjači likovi od njih su bili Tolji (Taulant Hodaj - znam ga još od pre dve godine) i Koki (Korab Mushkolaj).
    Bata Koki i ja
    Njih dvojica su uvek bili sa nama, zezali se, smejali se, slikali... stvarno super... naravno da nije sve moglo da prođe bez politike, ali su se najčešće čuli pomirljivi tonovi (ali "nezavisni"), a ja sam u šali voleo da pretim Korabu rečenicom: "Nemoj Jeremića da ti dovedem!". Inače Korab radi za Ministarstvo inostranih poslova Kosova, i to u Minhenu...
  • Kao što sam rekao već, nisam bio oduševljen nedeljom seminara (prva nedelja, semiarni pre i poslepodne), jer ipak mene to ne interesuje toliko detaljno koliko su teme bile obrađivane. Pored toga, nisam iz tih oblasti, jer je većina ljudi bila sa prava, međunarodnih odnosa ili ekonomije.
  • Pored seminara i simpozijuma (ovi drugi su bili održavani u drugoj nedelji foruma), organizovani su i takozvani Fireside razgovori, odnosno razgovori pored vatre. Naravno, samo se tako zovu, a održavali su se u hotelu. Jedan je bio na temu bombardovanja Srbije... ono što se da primetiti na ovakvim predavanjima, gde neki stranac dođe nama Srbima da soli pamet i ispravlja nas kako "to nije bila NATO agresija, nego NATO intervencija", je da se svi mi, bez obzira na političku opredeljenost, osećamo nelagodno i spremni smo da branimo zajedničke stavove, a to je da je bombardovanje najveća glupost koju su zapadnjaci mogli da naprave. Ja sam se ustručavao da pitam, i krivo mi je zbog toga sada, sledeće: ako je bombardovanje bilo usmereno protiv Miloševićevog režima (kako oni stalno tvrde), šta su onda radila kasetne bombe oko moje zgrade, 250 kilometara od Dedinja? I zašto bombardovanje nazivaju "Kosovo war", ako je gađana cela Srbija, pa čak i Crna Gora, a ne samo Kosmet?
  • Na tom istom Fireside talk-u, jedan Bosanac je postavio pitanje u kome je između ostalog, spomenuo i da je "Republika Srpska genocidna tvorevina", na šta je jedna devojka iz Istočnog Sarajeva (koje je inače u Republici Srpskoj) izletela iz sale i počela da plače.
  • Neko je te večeri američkom profesoru postavio pitanje koliko je vremena potrebno za normalizaciju odnosa na Balkanu, a ovaj mu rekao da neće biti manje od 100 godina, zbog čega smo se mi dosta smorili. Ipak utešio nas je mišljenjem (koje ja mislim da savršeno ima smisla) da se ni Francuska i Nemačka na primer nisu još uvek izmirili, u smislu da svako ima svoju interpretaciju prošlosti, ali da im to ne predstavlja prepreku za jako ekonomsku i drugu saradnju. Takođe je spomenuo i jaz između severa i juga SAD, koji su međusobno ratovali u građanskom ratu pre više od 100 godine, i gde i dalje ljudi različito doživljavaju taj rat.
  • Izuzetno me je iritiralo što je taj Austrijanac, što je rekao da je NATO bombardovanje intevencija, tražio od svakog ko postavlja pitanje da kaže koje je nacionalnosti, što je apsolutno neprihvatljivo po mom mišljenu. Niko to na drugim razgovorima nije tražio, ali kada se radi o Kosovu i bombardovanju, onda je bilo bitno. Nepravda.
  • Jednog dana je bio organizovan turnir u fudbalu. Ja sam igrao u timu koji se zvao "Balkan United" i za neverovatno čudo, pobedili smo na turniru! Fudbal je inače bio teška smejurija najvećim delom, jer skoro niko od nas nije znao da igra fudbal, igrale su i devojke, čiji su se golovi računali duplo! Kao nagradu smo dobili majicu i flešku od neverovatnih 128 mb! Našem kapitenu je pripao pehar inače.
  • Predavanje koje mi je bilo izuzetno interesantno je bilo "Bionics". Predavanje se sastojalo od tri dela, a poslednji je bio najinteresantniji. U njemu su prikazali kako su momku koji je izgubio obe ruke, ugradili mehaničke.
  • Išao sam u Vorgl, malo veći grad blizu Alpbaha u kupovinu. Uzeo sam majicu u Njujorkeru koja mi se jaaako dopala, otišao da platim na kasu. Prodavačica mi je rekla nešto na nemačkom, a kada sam joj rekao da ne razumem, to isto rekla na engleskom: "kladili smo se u prodavnici da niko neće da kupi tu najružniju majicu u prodavnici, ali ti ipak jesi"... ludilo...
  • Železnica u Austriji je ludilo. U ekonomskoj klasi (znači, niža klasa), vagoni su savršeno čisti, ima priključak za laptop za svaki par sedišta, vrata se otvaraju na senzor, a vc-i su takođe besprekorni. Šine se ne osećaju, nema ono "tada-da-dam", i često nisam bio siguran da li se krećemo ili stojimo u mestu. Na svakoj stanici (počevši od glavne u Beču, pa da nekih najmanjih kod Alpbaha na primer) postoje tanki ekrani koji pokazuju dolaske narednih vozova, kao i kašnjenje, ako kasne (mada se to ređe dešava). Na svakoj stanici postoje i automati za kupovinu karata, koje možete koristiti na nemačkom, francuskom, engleskom... ali i na hrvatskom. Moguće je kupiti maltene bilo kakvu kartu: jednokratnu, dnevnu, nedeljnu, mesečnu, za određenu destinaciju, za više destinacija... ako vam se ipak ne kupuje na automatu, možete kupiti i na šalteru, gde naravno znaju engleski.
  • Glavni sponzor Forum Alpbaha je bio BMW, tako da su organizatori na raspolaganju imali 5 BMW-ova X3, a pored toga je bio dostupan i jedan BMW 118i kabriolet za test vožnju, ali uz vozačku. Jedan prijatelj je imao dozvolu, pa smo nas trojica isprobali malo autić, iako je samo taj jedan imao vozačku. Srpska posla... :)
    Ispred kongresnog centra
  • Pored foruma su bile i zastava onih zemalja iz kojih dolaze studenti valjda. Bila je i Kosovska zastava.
    Nezavisna republika Kosovo
  • Prijemi, prijemi, prijemi... firme su se izgleda utrkivale koja će napraviti grandiozniji prijem za učesnike foruma... sve je počelo sa jednim brančom koji je bio fantastičan, na kome se hrana služila na uramljenim ogledalima. Posle toga su sledili prijemi u različitim restoranima. Hrana je bila odlična, raznovrsna, pića takođe... mada koka kole nigde nisam video :) Uvek je bilo gomila ljudi u odelima, sređeni, razgovaraju. Poenta prijema je umrežavanje, odnosno uspostavljanje kontakata, tako da muzike obično nije bilo, ili je bila tiha. Sve u svemu, neverovatno iskustvo koje je mene koštalo dva kilograma viška...

    Ma kažem vam, na ogledalo sa sve ramom! :)
    Banedža i ja na prijemu pored bazena
  • Upoznao sam jednog Baneta koji ima 29 godina i predaje na nekom univerzitetu u Londonu. Bata Bane zna da govori samo italijanski, francuski, španski, ruski i engleski. Oduševio sam se i shvatio da sam ja sa svojim poznavanjem engleskog smešan i da podhitno mora da se bacim na još neki jezik. Pošto mi se Austrija sve više i više sviđa kao mesto gde bih mogao da živim, odlučio sam se za nemački. Nabasao sam na jednu jako interesantnu društvenu mrežu za učenje stranih jezika i bacio se na posao. :) U svakom slučaju, moram još jezika da naučim, a to savetujem i vama!
  • Pošto sam imao sve pokrivene troškove, od svog novca sam potrošio za 16 dana 100 evra. Inače, smeštaj je koštao 280 ukupno, put 330 ukupno, dobili smo i 270 evra za trošak... poprilično su se isprsili za nas.
  • Kada se sve sabere i oduzme, jako mi je drago što sam bio na forumu, i za sada planiram da idem i naredne godine.
Najružnija majica u Njujorkeru
Eto, to je to otprilike. Opet, ima hiljadu stvari koje nisam spomenuo, ali šta da se radi. Ako vas nešto posebno interesuje, pitajte, i biće mi drago da vam odgovorim!
Od sledećeg posta se ponovo vraćam na EM studije... uskoro... ;)