четвртак, 4. фебруар 2010.

Pariz, pripovedanje prvo


Mislio sam da sutra napišem ovaj post a da sada radim diplomski, međutim desilo se to da ne mogu da se povežem sa računarom na univerzitetu koji mi je potreban za rad, tako da od toga nema ništa. Zato, o Parizu ću ipak danas!

Pre nego što krenem na suštinu, da kažem da su mi ovi putopisni ili kvazi-putopisni postovi najteži za pisanje. Skoro uvek kompletno izgubim koncepciju, i post mi ispadne gomila nabacanih rečenica. Tako da, jako je moguće da će ovaj post da sledi isti princip... :S

Ideja celog puta u Pariz je bila da se, kao što sam spomenuo u prethodnom postu, svi skupimo na jednom mestu, poslednji put pred diplomiranje. Ja sam predložio da ne idemo avionom, već vozom, baš zato što skoro niko od nas nije putovao Eurostar-om do sada.

Za sada bez kašnjenja

Pošto pasoška kontrola ne može da se obavlja ispod sredine Lamanša, ona se odvija na polaznoj stanici. Znači, kao na aerodromu, uključujući i proveru prtljaga sa sve skenerima. U našem slučaju, radi se o međunarodnoj železničkoj stanici St. Pancras. I ovaj put sam se začudio kako nema engleske pasoške kontrole - naime, obično kada izlaziš iz neke zemlje, prvo ti gledaju pasoš graničari zemlje koju napuštaš, pa onda one u koju ulaziš. E pa ovde to nije slučaj. Jedino je tu bila francuska kontrola, Engleza ni za lek!

I rešio ja da vidim da li nam stvarno ukinuli vize! Ko će ga zna, možda je sve to deo propagande!
Tras, lupim ja pasošem o onaj pult graničarski (opet, malo ga romaniziram), uzme onaj Francuz pasoš... lele, pa kad poče da ga okreće, razgleda, lista, rotira... ma kao da čovek prvi put vidi pasoš! Prođoše 2 puna minuta, on se i dalje zabavlja mojim pasošem, kao da nema pojma čiji je pasoš uopšte (a možda i nije znao - ipak je na koricama ćirilica). Kaže on meni "A šengen viza?" Naravno, otpozdravim mu ja puna srca: "Ne treba nam, ukinuli nam sredinom decembra!" Ovaj mi samo napravi kiseli osmeh u fazonu "ma da, sigurno", i nastavi da se zabavlja pasošem, da gleda sve pečate zemalja u kojima sam bio, itd... A Snežana, Makedonka iza mene, dovikuje mi: "Ma daj mu bre boravišnu dozvolu, i završi posao!" Ali ne, hoću bre, po prvi put samo sa pasošem da uđem u Šengen! Merak mi! A mogao bih da mu dam samo još tu karticu i da me momentalno pusti, ali ne! Bije srce u junačkoga srpskog sina, tuđinca u oči pravo gleda, da ga opet Šengen zeza ne da!

Dok Snežana objašnjava ženi iza sebe zašto ceo red već celih 5 minuta čeka zbog mene ("Znate, njima su ukinuli vize skoro, pa graničari još uvek ne znaju da njemu ne treba viza za Francusku"), graničar francuski lista spisak zemalja čiji građani mogu ući u Šengen, Srbiju ne nalazi na spisku, okreće broj telefona, i konačno dobija zeleno svetlo da me pusti! Tooooo!!! Prošao sam!!! Prolazim, dižem ruke u Roki fazonu, i svi počinju da mi čestitaju! :D

Da, toliko mi je bilo dosadno,
da sam napravio ovu sliku u Fotošopu

Ukrcasmo se mi lepo u Eurostar... voz ko voz - manje više klasičan, naravno bez kupea (to nigde van Srbije nisam video), nego kao u autobusu... utičnice za struju na zidu... ali, pošto je ovo linija između UK i Francuske, a Englezi imaju drugačije utičnice, pola utičnica su engleske, a druga polovna evropske!


"Ne možemo brže! Jurimo 290!"

Krenemo mi polako za Pariz... dobro, to polako je najveći deo vremena bilo oko 290-295 km/h, i mogu svečano da potvrdim da moje telo može da izdrži tu brzinu (pošto se nikad do sada na zemlji nisam vozio toliko brzo)! :) E sad, ta brzina se ne primećuje previše u vagonu, nema cimanja, nema vibracija previše, sve ide glatko, a tome doprinosi i jako umereno usporavanje i ubrzavanje, što je moj dobar drug Anđelko lepo primetio u mom prethodnom postu, a o čemu ja nisam previše razmišljao...

Redovne spavalice

Što se tiče Lamanša, nemam šta posebno reći u vezi sa tim. Tunel k'o tunel, samo malo duži. Odjednom mrak, tako jedno 20-25 minuta, i eto smo u Francuskoj!

Inače, dok smo bili u Engleskoj, sva zvučna obaveštenja su išla prvo na engleskom, pa onda na francuskom. Čim smo stupili na francusko tle, mesta su zamenjena, pa sve prvo ide na francuskom, pa tek onda na engleskom!

Posle oko 2 sata i 20 minuta vožnje, i oko 400 km pređenog puta, stigosmo u Pariz. Dok smo išli prema metro stanici, razmišljao sam kako sam ja lepo 400 km puta između Niša i Soluna prelazio za 2 sata i... ne ne, za 11 sati! Eh, nema mesta pesimizmu, naš Mrka samo što nije ugovorio sa braćom Rusima rekonstrukciju pruga za brzine od celih 160 km/h, i to pre roka (u Mrkinom stilu, naravno)!

Nego, da pustim ja druga Mrkonjića, da se vratim na Pariz (eto, već sam pokvario koncepciju)... u metrou smo odmah imali malo ozbiljniji peh - na stanici na kojoj je trebalo da siđemo, svi smo sišli sem Nigerijke Bumni, koja nije mogla da nađe svoju torbu u metrou! Po svemu sudeći, neko je uspeo da joj istu iznese u trenucima njene nepažnje... znači, sve je počelo loše, doduše samo za nju, ne za sve nas, ali je ipak pokvarilo prvi utisak... negativnom utisku je kod mene doprinela i slika gomile ljudi koji preskaču pultove za ulazak u metro stanice - nemaju karte i ili preskaču pultove, ili ulaze na vrata na koja se obično izlazi...

Енивеј, to veče smo uspeli prvo da se ispred Luvra nađemo sa "Špancima", a onda smo svi zajedno otišli, naravno, a gde drugde nego do Ajfelove kule :) Tamo smo odradili jedan kvalitetan фото сешн, a onda otišli na vožnju brodom na Seni. Mora da priznam da nisam baš bio u nekom raspoloženju, jer je bilo poprilično hladno, a moji prsti na nogama su nisu baš najbolje snašli po pitanju održavanja telesne temperature...

Jeeeeeej!!!

Smestili smo se u hostelu St. Cristopher, koji je zapravo lanac hostela (ima ih ukupno 10, pretežno u severo-zapadu Evrope). Ovde je cena noćenja bila ja mislim oko 20€ što je relativno skupo za hostel, ali mora da priznam da je vredelo - hostel je stvarno odlično opremljen!

Čak se i cakli

I da ga ne tupim dalje hostelom, nego da pređem na naredni dan... išli smo prvo do Versaja, da vidimo i to čudo. Prvi put sam se tada vozio vozom na dva sprata. Opet voz sasvim običan, nikakav fenseraj, samo je na dva sprata. Vreme odvratno... duva vetar, kiša povremeno pada... dobra stvar u Versaju je što je cena karta preko 10€, ali je za građane EU mlađe od 26 godina ulaz besplatan. Da, da, znam - mi nismo građani EU, ali, imamo boravišne dozvole, što nas računa u stanovnike Evropske nam Unije! I uđosmo za dž!

Voz k'o voz, samo
dabldeker :)

Bogato, bogato...

Versaj, k'o Versaj... sve se cakli, šljašti, ludilo mozga... nisam bio previše impresioniran, jer sam već video dvorac Vindzor, koji je manje-više u istom fazonu, tako da je ovo samo bila varijacija na istu temu...

Ipak, ono što me jeste impresioniralo jeste vrt, ili versajski park... auuu, koliko je ono veliko! Na mapi koju sam dobio, dvorac je toooliko mali, da bi na ostatku slike mogao da stane ceo park! Evo, sad sam pogledao na mapi, i veličina parka je otprilike 3 km x 2.5 km!!! Znači, oooogromno!

Kraj tog bazena u daljini
nije i kraj parka ;)

Izmajali smo se podosta po tom parku, u sred tog majanja nas je uhvatio opasan pljusak, fino smo pokisli, pogubili pola grupe, pa je ta šačica nepogubljenih, uključujući i mene, sela na isti onaj voz kojim je došla, i uputila se ka Ajfelovoj kuli još jednom, ali ovaj put sa ciljem da se popnemo na vrh.

Iiiii... toliko za sada, pošto sam pokrio dan i po našeg putešestvija, i ostaje mi još dan i po za naredni post... slike se mogu videti ovde inače.
A konekcije za udaljeni računar i dalje nema, tako da nema ništa ni od rada na diplomskom, bar za večeras... :S
Ću programiram, al' slabije... :(
Pozdrav!

2 коментара:

alektrich је рекао...

Tooo, Roki! :))

Nokautirao si ga fes! :D

БТЊ, Mrka će to da odradi pre roka, budi siguran.
Možda on ne može tolko da podigne ruke k'o Roki, ali možemo i njega da zovemo Roki slobodno (bar zbog rokova). :)

Miloš Bošković је рекао...

Hehe, istinu zboriš :)
Ma opasan Mrka, mogu se ja sprdam s njim koliko hoću, ali nije on za zezanje... ;)